Prošli je mjesec dr. Peter McParland, ginekolog iz National Maternity Hospitala, razgovarao s predstavnicima organizacije Citizens Assembly o stvarnosti koja se dogodila u drugim zemljama od kada je abortus ozakonjen u slučaju djetetove invalidnosti. Brojevi su potpuni i sasvim poražavajući.
„U Velikoj Britaniji 90% djece s Downovim sindromom abortirano je prije rođenja. Na Islandu je svaka beba, 100% (od) svih s dijagnozom Downova sindroma, abortirana. U posljednjih pet godina na Islandu nije rođeno nijedno dijete s Downovim sindromom.”
U tome ne zaostaje ni Danska: očekuje se da će do 2030. biti „slobodna od Downova sindroma”. Ove nam ravnodušne i hladne statistike pokazuju kamo točno ozakonjenje abortusa vodi ostatak Europe.
Ozakonjenje abortusa vodi nas u svijet bez Downova sindroma. Jedva mogu natipkati ove riječi. To je potpuno tragično. Nije čudno što je prošli tjedan u Velikoj Britaniji lord Shinkwin, član House of Lords (Gornjeg doma Britanskog parlamenta) i osoba s urođenim invaliditetom, održao snažan govor istaknuvši da „natpis na zidu namijenjen je ljudima poput mene. Osobe s urođenim invaliditetom suočeni su s izumiranjem.”
