Ostavština kubanskog diktatora Fidela Castra, koji je preminuo 25. studenog u devedesetoj godini života nakon gotovo pet desetljeća vladanja, jedna je od najvećih stopa abortusa u svijetu i osiromašena policijska država, zbog čega su ih Amnesty International i Human Rights Watch prozvali za kršenje ljudskih prava.
Za Castra, vođu svrgavanja kubanskog predsjednika Fulgencija Batiste 1959., koji se navodi kao „revolucionarna ikona“, čak su i ljevičarski mediji, poput Guardiana, iskreni priznajući „tamnu stranu“ njegove „revolucije“ koja je uključivala”pogubljenja, postojanje političkih zatvorenika, nadzor, cenzuru”.
„Budimo iskreni: ovo je bio režim u kojem su, nakon dolaska na vlast, postrojili svoje protivnike i pucali u njih“, istaknuo je Christopher Sabatini, stručnjak za Kubu sa Sveučilišta Columbia, savjetnik administracije Baracka Obame i predsjedničke kampanje Hillary Clinton.
Pristašama Batistove vlade bilo je „suđeno skraćenim postupkom, a najmanje 582 ih je streljano streljačkim vodom kroz 2 godine,“ ističe Independent, dodajući da se „smaknuća pod Castrovom 50-godišnjom vladavinom, kao i nepravedna suđenja, proizvoljna zatvaranja te izvansudska smaknuća, procjenjuju na tisuće.“ Nakon što je Castro uspostavio svoj „jednostranački sustav, nezavisne novine su bile zatvorene, a homoseksualci, svećenici i drugi koji su doživljavani kao prijetnja poslani su u radne logore za preodgoj“, piše Independent.
Više od milijun Kubanaca, procjenjuje se, pobjeglo je iz zemlje u „šupljim brodovima, riskirajući utapanje da bi pobjegli od siromaštva, stagnacije i osjećaja klaustrofobije za koji su najviše krivili Castra, a ne zabrane SAD-a,“ piše Guardian.
„Stanje slobode izražavanja na Kubi, gdje se aktivisti i dalje suočavaju s uhićenjima i uznemiravanjima zbog govora protiv Vlade, najcrnje je nasljeđe Fidela Castra“, navodi Erika Guevara-Rosas iz Amnesty Internationala.
José Miguel Vivanco, direktor američkog Human Rights Watch, također osuđuje pokojnog diktatora: „Castrovi drakonski zakoni i oštre kazne koje je odredio za disidente, držao je njegov represivni sustav desetljećima čvrsto ukorijenjen.”
Ta se represija nastavila i pod vlašću Raula Castra, koji je preuzeo funkciju predsjednika od 2008., nakon što je njegovom starijem bratu narušeno zdravlje.
„Mnoge nasilne taktike razvijene u njegovo vrijeme na vlasti – uključujući nadzor, premlaćivanja, samovoljna pritvaranja te javna odbacivanja – još uvijek koriste kubanske vlade“, ističe HRW u izjavi od 26. studenog.
Brutalnost komunističkog režima očita je i u kubanskoj stopi abortusa, koja je među najvišima u svijetu i najviša među zemljama članicama UN-a, prema podacima Johnston Archive iz 2015.
„Glavni razlog zbog kojeg je stopa abortusa tako visoka je tiranska komunistička vlast kroz skoro 6 desetljeća, jer komunistima nije stalo do nevinog ljudskog života, njima je važna samo njihova ubojita ‘revolucija’,” primjećuje Adolfo Cañasteda, direktor španjolske podružnice Human Life Internationala.
„Podsjećam da marksizam ne vidi individualnu osobu kao ljudsko biće sa svojim dostojanstvom, već kao kotačić u velikom stroju koji nadzire država,” Cañaste da piše za LifeSiteNews.
Abortus je dozvoljen na Kubi i moguć na zahtjev, iako djevojke mlađe od 16 godina moraju imati dopuštenje roditelja ili skrbnika.
InterPressNews Service izvještava da je u 2013. tri put više kubanskih tinejdžerica pobacilo nego što ih je iznijelo trudnoću do termina te tamo „mnoge trudne djevojke u dobi od 15-19 godina prema njihovim medicinskim kartonima imaju iza sebe jedan ili više abortusa.”
Cañasteda potvrđuje da se „abortus koristi kao sredstvo kontrole rađanja, unatoč činjenici da sve obiluje tabletama i spiralama, a ne pravim lijekovima, pošto je kubanski zdravstveni sustav u kaosu. Vlast koristi potplaćene doktore kao sredstvo promidžbe za inozemstvo. Sve je to velika laž.”
Osim toga, „kubanska tiranija licemjerno se ponosi niskom stopom smrtnosti novorođenčadi,” ali to je zato jer „abortiraju veliki broj nerođenih za koje se sumnja da bi mogli imati urođene mane.“
Zbog njihove niske stope rođenih, Kuba se suočava s demografskom krizom, za koju Business Insider navodi da je „općenito prihvaćaju kao problem bogatih zemalja, ali u ovom slučaju, ljudi vjeruju da si ne mogu priuštiti djecu te poput krda napuštaju svoju zemlju.”
Cañasteda se slaže da je „teška gospodarska situacija koju je tiranija sama izazvala (ne vjeruje lažljivim sekularnim medijima koji krive takozvani ‘embargo’), uz manjak moralnih vrijednosti uvlači ljude u grijeh abortusa.”
Kubanci „su izgubili svoje vrijednosti kroz neprekidnu komunističku propagandu i njihov užasni program spolnog odgoja koji izopačuje razmišljanja i srca mladih”, dodaje.
Steven Mosher, predsjednik Population Research Institute, naglašava sljedeće: „Nakon pola stoljeća komunizma, kubanski životni standard je tako nisko, a politička opresija tako žestoka, da su stanovnici ostali gotovo bez nade za budućnost“, piše za LifeSiteNews.
„Djeca su nada u budućnost koja živi, diše i smije se. A ljudi koji su bez nade, kao Kubanci, skloniji su pobaciti svoju djecu, nego ih donijeti u ono što podrugljivo nazivaju „socijalističkim rajem“, dodaje Mosher.
„To se savršeno uklapa u prioritete ateističkog režima braće Castro“, nastavlja. „Komunistička vlada sretna je kada u velikom broju abortira nerođenu djecu, budući da to podrazumijeva manje mladih Kubanaca koje je potrebno hraniti, oblačiti i educirati.“
„Da ne spominjemo da za predane ateiste, abortus gotovo pa predstavlja oblik mračnog ‘sakramenta’.“
