Sudac Miroslav Šumanović: „Ocjenjujem da osporeni zakon nije suglasan s Ustavom i da je nesuglasje drastično, pa zakon treba ukinuti…“

Ustavni sud Republike Hrvatske 2. ožujka 2017. godine objavio je svoju odluku po kojoj je hrvatski tzv. Zakon o abortusu formalno neustavan, a zakonodavca se upućuje da u roku dvije godine doradi Zakon, u skladu s uputama Ustavnog suda. Sudac Ustavnoga suda Miroslav Šumanović dao je Izdvojeno mišljenje, koje donosimo u cijelosti, s ciljem pokazivanja razumnog i pravednog te nadasve stručnog ustavnopravnog razmišljanja:

„Na osnovi članka 27. stavka 4. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (“Narodne novine” broj 99/99., 29/02. i 49/02. – pročišćeni tekst), pisano obrazlažem IZDVOJENO MIŠLJENJE u predmetu broj: U-I-60/1991 i dr. Ovime obrazlažem izdvojeno mišljenje najavljeno na sjednici od 21. veljače 2017. na kojoj sam glasovao suprotno većini.

1. Ocjenjujem da osporeni zakon nije suglasan s Ustavom i da je nesuglasje drastično, pa zakon treba ukinuti. Visoka osjetljivost predmetne normativne materije u svakom pogledu, nalaže izbjeći pravni vakuum kao štetan. Zato treba pribjeći ukidanju s odgodnim učinkom do donošenja novoga zakona u razumnom primjerenom roku ne dužem od godinu dana. Hrvatskom saboru treba naložiti donošenje zakona koji će, sukladno demokratskim standardima pluralističkog društva u odnosu na cjelokupnu javnu i parlamentarnu proceduru pripreme i njegova donošenja, osigurati zakonodavno rješenje sukladno moralnim, svjetonazorskim i kulturološkim osobitostima hrvatskog društva, koje će pronaći harmoničnu mjeru u razboritom usklađivanju relevantnih ustavnih vrijednosti, poštujući jamstvo prava na život kao ustavni aksiom u specifičnom kontekstu jedinstvene veze majke i nerođenog djeteta kao relacije “dvojstva u jedinstvu” sa svim implikacijama koje proizlaze iz tog posebnog i ni sa čime usporedivog odnosa.

Uvodno smatram potrebnim naglasiti da se ovaj ustavnosudski predmet ne svodi na razrješavanje svjetonazorskih pitanja. Pogotovo se ishod odlučivanja u ovoj stvari ne može odrediti alternativom – “ili zakon iz 1978. ili zabrana pobačaja”. Takve naglašene javne percepcije proizlaze iz logičke “podvale” isključenja treće opcije. Ovdje je riječ o ocjeni ustavnosti konkretnog osporenog “modela pobačaja” iz zakona iz 1978., koji je samo jedan od mogućih načina reguliranja ovoga pitanja. Prema tome, ukidanjem zakona pobačaj se ne zabranjuje, nego se od parlamenta traži da donese drukčiji, Ustavu sukladan zakon (ukidanjem zakonskih odredaba o npr. javnoj nabavi, modelu ubiranja poreza i sl. ne zabranjuje se javna nabava ili oporezivanje, nego se samo određeni normativni model ocjenjuje nesuglasnim s Ustavom).

Naime, Ustavni sud nije “arbiter mundi” pa nije dužan rješavati svjetonazorske i ideološke prijepore između aktivista ove ili one provenijencije, vjerskih zajednica i bioetičara. Ustavni sud je nadležan ocijeniti na osnovi “ustavnog razloga” i legitimnih metoda pravne interpretacije je li osporeni zakon u skladu s Ustavom RH ili nije. Prema tome, nije u pitanju arbitriranje u idejnim razmiricama, nego odlučivanje na razini pravno pozitivističkog pristupa.

 

2. Osporeni zakon smatram nesukladnim Ustavu prvenstveno zato što “pada na testu” vladavine prava s obzirom na zahtjeve koji iz toga načela izviru prema Izvješću Venecijanske komisije Vijeća Europe iz 2011. g. Zahtjev zakonitosti (legality) primarno uključuje “transparentan, odgovoran i demokratski proces donošenja zakona”.

Mislim da ne treba posebno dokazivati da jednopartijski komunistički sustav sa svojim ideološkim profilom i njegovom praktičnom izvedbom objektivno nije udovoljavao, niti je bio usmjeren udovoljiti navedenim zahtjevima, naročito kada je riječ o svjetonazorski “osjetljivoj” normativnoj materiji.

 

3. Ako se i uzme da je nedonošenjem novoga zakona u ovoj materiji od 1990. nadalje via facti konvalidiran opisani “nedostatak”, nije bilo moguće sanirati supstancijalnu nesuglasnost s Ustavom koju nalazim očiglednom.

Osporeni zakon – razvidno je to već iz njegova naziva, temelji se na pravnim institutima i kategorijama koje ne postoje u Ustavu RH, a oslanjaju se – dijelom izravno, a dijelom smisleno povezano – na izričite odredbe nekadašnjeg Ustava SRH iz 1974., a time i na njegovu ideološku i vrijednosnu pozadinu. Zato je osporeni zakon na osnovi strogo formalne pravne analize na razini “tekstualnog pozitivizma” neprikladan za ustavnosudsku analizu u pravom smislu riječi.

On, naime, “iskače iz sustava”, predstavlja strukturalno disfunkcionalan i, u postojeći ustavni model neuklopiv, normativni uradak. Ustavni sud RH je odlukama u predmetima U-I-28/93, 892/94, 283/97 ukinuo odredbe “starih” zakona (od prije 1990.), nalazeći da izlaze iz ustavnih okvira “novoga” Ustava, da se baziraju na pravnim institutima i pravnim kategorijama i pojmovima koji više ne postoje u ustavnom poretku RH (t. 36. Rješenja). Mislim da je očito kako je to upravo slučaj i s osporenim zakonom, pa je stajalište iz citiranih ustavnosudskih odluka trebalo primijeniti i u ovom predmetu.

 

4. Bitna materijalnopravna osnova osporenog zakona ne postoji u Ustavu RH. S jedne strane, “pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece” (čl. 272. Ustava SRH iz 1974.) koje implicira pravo na pobačaj kao mjeru planiranja obitelji (tipično za komunističke modele onoga vremena – SSSR i većina zemalja tzv. real-socijalizma), nije više u katalogu ustavnih prava. S motrišta europskih civilizacijskih standarda (koji osuđuju pobačaj kao sredstvo planiranja obitelji) radi se o neprihvatljivom normativnom atavizmu. S druge strane, taj je zakon potpuno usklađen s odredbom iz čl. 248. st. 1. Ustava SRH iz 1974., prema kojoj je nepovredivost života zajamčena isključivo “čovjeku”. Takva formulacija (u ustavnom kontekstu Ustava SRH iz 1974.) ne pokriva “nerođeni život”, jasno obuhvaćen zaštitom iz čl. 21. Ustava RH – “svako ljudsko biće”.

Prema tome, u odnosu na osporeni zakon iz 1978., tadašnji zakonodavac imao je izričitu (danas nepostojeću) ustavnu osnovu iz čl. 272. Ustava SRH iz 1974. (“pravo čovjeka na slobodno odlučivanje o rađanju djece”). Nije pritom imao “problem” s nerođenim životom, jer ga čl. 248. st. 1. Ustava SRH iz 1974. (“život čovjeka je nepovrediv”) nije obvezivao da na zakonodavnom planu zaštiti nasciturusa. Premda je Ustav SRH iz 1974. u čl. 249. st. 1. propisivao i zaštitu privatnosti (“jamči se nepovredivost integriteta ljudske ličnosti, osobnog i porodičnog života te drugih prava ličnosti”), posve je jasno da tadašnji zakonodavac – načelno ideološki nesklon zaštiti privatnosti – očigledno nije imao na umu ni privatnost ni autonomiju ličnosti trudnice, a ni ženska reproduktivna prava, nego je zakonom naprosto “razradio” tada postojeće, a danas nepostojeće, ustavno pravo (slobodnog odlučivanja o tome hoće li već začeta djeca biti rođena ili usmrćena) na pravno-tehnički dosljedan i korektan način, s gledišta tadašnjeg ustavnopravnog poretka.

Valja ponoviti da navedeno pravo iz čl. 272. Ustava SRH iz 1974. (u biti, pravo na pobačaj) tada nije bilo ograničeno nikakvim konkurentnim odnosno divergentnim pravom s kojim bi se moralo uravnotežiti. Jamstvo nepovredivosti života pripadalo je, po Ustavu SRH iz 1974., samo čovjeku, pa je zakonodavac bio slobodan “dozirati” opseg “prava na pobačaj” po svojoj volji. Iz izloženoga jasno proizlazi da se zakonodavac 1978. uopće nije bavio niti opterećivao aktualnom problematikom ljudskih prava izvirućih iz privatnosti i autonomije ličnosti, a još je manje bio zaokupljen balansiranjem odnosno, “pronalaženjem pravične ravnoteže (‘fair balance’) između međusobno suprotstavljenih prava” (prava nerođenih na život i prava majke – trudnice na privatnost i samoodređenje).

Čini mi se neprikladnim navlačiti paravan vladavine prava i ustavnih vrijednosti demokratskog društva na zakon koji je tipičan normativni proizvod ideologizirane aktivističke države bitno određene nedostatkom demokracije i vladavine prava. S toga motrišta, a ono mi se nameće presudno bitnim, načelno je posve neprihvatljiva konstatacija da “osporeno zakonodavno rješenje, nije poremetilo pravednu ravnotežu između ustavnog prava žene na privatnost (čl. 35. Ustava) i slobodu i osobnost (čl. 22. Ustava) s jedne strane, i javnog interesa na zaštitu života nerođenih bića koju Ustav jamči kao posebnu ustavnu vrijednost (članak 21. Ustava), s druge strane” (t. 46., odlomak 3. Rješenja).

Predmetno zakonodavno rješenje iz 1978., naime, nije niti moglo uzeti u obzir ustavne vrijednosti iz 1990., a pogotovo ih nije moglo, niti trebalo pravedno uravnotežiti, jer tih vrijednosti tada nije ni bilo. Argumentacijska tehnika Rješenja, kako ja vidim stvari, svodi se zapravo na ustavnosudsku ocjenu koja nije standardna. Naime, ne ocjenjuje se ono što je zbiljski normativni supstrat osporenog zakona, nego se ocjenjuje nepostojeća (virtualna) normativna koncepcija zakonodavnog balansiranja između antagoniziranih (tada nepostojećih) statusa i prava iz članka 35. i članka 22. naspram članka 21. Ustava RH,iako to balansiranje u osporenom zakonu nije bilo provedeno niti ga je bilo objektivno moguće provesti.

Zato ocjena iz Rješenja da je taj problem u osporenom zakonu uspješno riješen, nema “tlo pod nogama”, jer polazi od pogrešno određenih polaznih premisa. Kao da je zakonodavac iz vremena bivše države, kojoj vladavina prava nesumnjivo nije bila odlika, bez svoje volje i namjere (preterintencionalno), prije 40 godina, normativno regulirao ovu zahtjevnu materiju baš na način koji korespondira najvišim standardima zaštite ljudskih prava i ustavnim vrijednostima hrvatske države vladavine prava 21. stoljeća.

Taj mi je pristup korjenito neprihvatljiv.

 

5. Ovo naročito zato što se u Rješenju inače tvrdi: – da “osporeni zakon formalno nije usklađen s Ustavom” (t. 49.), – da se aktualni “zdravstveni, socijalni, znanstveni i obrazovni sustavi” zasnivaju na drugim vrijednosnim osnovama i načelima koji korespondiraju Ustavu i međunarodnim standardima, – da je u tom smislu osporeni zakonodavni model prekida trudnoće “zastario” te je “nužno” njegovo osuvremenjivanje! (t. 49.1. Rješenja). Zdravi razum nalaže zaključiti da je onda pogotovo nužno “osuvremeniti” zakonodavni model u odnosu na bit stvari i srž problematike. Dakle, očita je potpuna nesuglasnost osporenog zakona s Ustavom, pa ga zato treba ukinuti u cijelosti.

 

6. Glede normativne koncepcije čl. 15. osporenog zakona, posve sam suglasan s bitnom tezom Rješenja koja korespondira jasnom i ustaljenom stajalištu ESLJP-a (Vo protiv Francuske, 2004. – §. 82. i 84., P. i S. protiv Poljske, 2012. – §. 97, A., B. i C. protiv Irske, 2010. – §. 222., 223., 226., 232., 233., 237. i 241.) – da zbog kompleksnosti i osjetljivosti problematike statusa embrija i dopustivosti pobačaja koja primarno tangira moralne, religijske i ideološke nazore konkretnog društva, nacionalno zakonodavstvo uvijek nužno reflektira svjetonazorske, kulturološke i tradicijske specifičnosti konkretne socijalne sredine i obilježja nacionalnog identiteta pojedine državne zajednice.

S te točke gledišta nije moguće izbjeći zaključak da je osporeni zakon normativni produkt s jasnim “okusom i mirisom epohe” u kojoj je kreiran, a čija su bitna obilježja: jednopartijska diktatura s odsustvom vladavine prava, demokracije i pluralizma, nametanje “kolektivnih istina”, oktroiranje službene ideologije utemeljene na marksističkom pogledu na svijet (Ustav SRH iz 1974., Osnovna načela, glava V. st. 2. i 3.) koji u dimenziji “javnog morala” stoji na radikalno ateističkim pozicijama s bitnim postavkama o “klasnom” moralu koji negira postojanje univerzalnog i konzistentnog vrijednosnog sustava. Nikakvim interpretativnim naftalinom nije moguće zatomiti “mirise prošlosti” osporenog zakona. On je ozračen ideološkom i vrijednosnom paradigmom iz koje potječe.

 

7. Prihvatiti da je osporeni zakon sukladan Ustavu, posebice u odnosu na članak 15. toga zakona, u kontekstu čl. 21. Ustava, ne znači zauzeti etički i svjetonazorski neutralnu poziciju, nego se u biti radi o svrstavanju uz vrijednosnu opciju koja je u najmanju ruku temeljito sporna iz perspektive hrvatskog Ustava (a i realnih svjetonazorskih osobitosti hrvatskog društva).Članak 15. u povezanosti s člankom 1. osporenog zakona normativno artikulira apsolutnu, ničim ograničenu i pravno nevezanu slobodu odlučivanja o tome hoće li se nerođeni život u toj razvojnoj fazi ostaviti da se dalje razvija ili usmrtiti– nema obveze utvrđivanja bilo koje indikacije (medicinske, kriminološko-etičke, embriopatske odnosno eugeničke niti bilo koje druge), nema nikakvog propisanog prethodnog savjetovanja (pobačajno obeshrabrujućeg niti neutralnog) o bitnim aspektima i učincima takvog zahvata, nema ni normiranog minimalnog razdoblja (“spatium deliberandi”) za razmišljanje prije donošenja tako bitne odluke, ukratko nema nikakvih propisanih uvjeta za poduzimanje prekida trudnoće.

Taj je “zahvat” za nerođeno biće nesumnjivo “capitis 90 deminutio maxima” – nasciturus postaje “moriturus” isključivo na osnovi podnesenog zahtjeva kao manifestacije subjektivne volje. “Pravo na prekid neželjene trudnoće” prividno i samo semantički atribuira trudnoći “neželjenost” kao neko njezino objektivno svojstvo u funkciji pravne pretpostavke dopuštenosti zahvata. U stvari je riječ o želji da se trudnoća prekine – izbor “za” ili “protiv” abortusa (odnosno, života) određen je željom (nositelja konfrontirane pravne pozicije) kao jedinim kriterijem i legitimirajućim temeljem bilo koje odabrane alternative.

S obzirom na stilizaciju propisa kojim je regulirano pravo na pobačaj, ne traži se, dakle, da odluka o pobačaju bude posljedica razumno i/ili moralno uvjetovanog odabira. Dostatna je želja kao izraz slobodne volje. Ovdje je riječ o koncepciji kreiranja prava (na pobačaj) kao projekcije subjektivne volje. Moralno ispravno je ono što je odabrano kao željeno. Ako je jedini kriterij izbora želja, svaka izabrana opcija je ispravna samim time što je željena. Nema nikakvog “vanjskog” objektivnog kriterija prosudbe etičke valjanosti izbora, nema mjerila kojim bi se razlikovalo “dobro” od “zla”, sve je “dobro” jer je željeno. Kako ja vidim stvari, riječ je o koncepciji etičkog relativizma koja negira postojanje objektivnog moralnog poretka, a time i mogućnost primjene fundamentalnih načela humanističkog morala, principa distributivne pravednosti i klasičnih pravno etičkih zasada objektivno pravednog postupanja (honeste vivere, neminem laedere, suum cuique tribuere).

Moralni relativizam načelno je legitimna opcija s gledišta individualnog morala (pro foro interno), ali u optici Ustava RH je krajnje dvojbena. Ustav, naime, nije samo sustav pravila o organizaciji države, djelokrugu državnih vlasti i svečani katalog različitih prava. U njemu su i deponirane bitne vrijednosti određene zajednice – njezin nacionalni, kulturni i vrijednosni identitet i njezini moralni standardi. Ne radi se o moralno neutralnom aktu, nego o vrhovnom pravu države koje je vrijednosno utemeljeno. Načelo “socijalne pravde” kao jedno od najviših vrednota ustavnog poretka RH i temelj za tumačenje Ustava (članak 3. Ustava), te kategorija “javnog morala” kao jedan od taksativno navedenih univerzalnih ustavnih limita svih prava i sloboda zajamčenih Ustavom (članak 16. st. 1. Ustava), po naravi stvari isključuju koncepciju etičkog relativizma koja negira postojanje objektivnog moralnog reda, a naglašava tzv. subjektivne vrednote kao posljedice individualnog izbora pojedinaca. Mišljenja sam da pojam “javnog morala” nije prazna, odnosno irelevantna ustavna proklamacija, nego ustavna kategorija koja implicira postojanje obvezujućih univerzalnih i konzistentnih moralnih principa hrvatskog društva.

Zato mislim da je osporeni zakon, posebice u gore navedenom bitno spornom dijelu, koncepcijski protuustavan, odnosno u drastičnom neskladu s etosom hrvatskog Ustava koji ne dopušta da se, osobito u situaciji konfrontacije ustavnih prava, isključivim mjerilom ispravnosti nametne sama poželjnost nekog odabira (ovdje, prekida trudnoće), koji rezultira dokidanjem, odnosno uništenjem same biti kontrapostiranog prava (ovdje, prava na život). Iz vizure Ustava, mišljenja sam da zakonodavac mora zauzeti neku određenu poziciju i jasno normativno objektivizirati kriterije dopuštenosti takvog zahvata. Time ne želim prejudicirati apriornu protuustavnost zakonodavnog rješenja koje bi u “pobačajnom modelu” uzimalo u obzir i odluku žene protiv majčinstva i obveza koje iz njega proizlaze, ali takvo rješenja mora biti koncipirano na Ustavu RH sukladan način. U suprotnom, “pravo na prekid neželjene trudnoće” (de facto na usmrćenje nerođenog života) kao izraz subjektivne volje i izbora određenog željom, svodi se na neograničenu moć i legaliziranu samovolju.

Ako pravo na privatnost (sve da je ono – dato sed non concesso – baš i “ugrađeno” u osporeni zakon kao ustavna osnova prava na pobačaj iz čl. 15. zakona) kao pravo na vlastiti životni stil i samoodređenje iz čl. 35. Ustava, prema čl. 16. Ustava, ima svoj ustavnopravni legitimni limit u kategoriji “javnog morala”, onda ta kategorija mora imati neku objektivnu supstancu moralnih pravila koja određuju što je ispravno i vrijedno, a što nije.

U suprotnom, ako “javni moral” nije objektivitet, odnosno stvarni i konzistentni vrijednosni sustav, nego je jedino “pravilo” postupanje po slobodnoj subjektivnoj volji (etički relativizam), onda “javni moral” ne može ni ostvariti funkciju ustavno predviđenog limita prava na autonomiju ličnosti. Tada se, naime, sam limit izjednačuje s osobnom slobodom izbora i u nju utapa, jer je sloboda izbora upravo bit prava na osobnu autonomiju. U tom kontekstu, “javni moral” zapravo nema ulogu ustavnog instituta, nego funkcionira na razini semantičke dekoracije (flatus vocis). Ovaj dio moje argumentacije nije (barem ne svjesno) potaknut potrebom za općenitim moraliziranjem, nego je motiviran stajalištem ESLJP-a iz poznatog predmeta A., B. i C. protiv Irske, 2010.

U §. 223. te odluke se navodi: “Sud primjećuje da u pravnim i društvenim porecima država ugovornica nije moguće pronaći jedinstvenu europsku koncepciju morala … Zbog njihova ‘neposrednog i stalnog kontakta sa životnim snagama svojih zemalja’ državne vlasti su u načelu u boljem položaju od međunarodnih sudaca dati mišljenje o ‘stvarnom sadržaju zahtjeva morala’ u njihovoj zemlji, kao i o potrebi ograničenja koja su zbog njih nametnuta”. Izloženi citat pokazuje da i iz perspektive Europske konvencije moralni standardi države ugovornice, odnosno konkretne društvene zajednice imaju pravno relevantan značaj u ovoj problematici i da, kao što je npr. bio slučaj u Irskoj, mogu imati čak i presudan utjecaj na nacionalni zakonodavni model u materiji statusa embrija i dopuštenosti pobačaja.

Utoliko je s obzirom na ranije citirane odredbe hrvatskog Ustava o ustavnoj kategoriji “javnog morala” kao pozitivnopravnoj odrednici (a ne “meta” ili “retro” – ustavnoj silnici) bilo potrebno odrediti se i prema toj dimenziji problema u kontekstu preciziranja sadržaja i opsega prava na privatnost, posebice zbog prigovora nekoliko predlagatelja koji zahvaćaju i upiru baš na moralnu dimenziju slučaja. Mislim da je, umjesto opsežne komparativne analize (odabranih inozemnih zakonodavstava i odluka stranih ustavnih sudova), čiji rezultati ne mogu biti u funkciji argumentacijskog parametra odluke hrvatskog Ustavnog suda o tome je li domaći zakon suglasan našem Ustavu, trebalo zahvatiti i u “zahtjeve morala” konkretnog hrvatskog društva, jer bez toga analiza balansa suprotstavljenih pravno-interesnih pozicija iz čl. 21. i čl. 35. Ustava nije potpuna!

Ovo zato što nije riječ o relaciji koja bi bila moralno neutralna (“s onu stranu dobra i zla”). I to je argument za moju ocjenu da osporeni 40 godina stari zakon treba ukinuti i omogućiti hrvatskom parlamentu donošenje novoga, koji će predmetnu materiju regulirati sukladno aktualnom moralnom, svjetonazorskom i kulturološkom kontekstu hrvatskog društva.

 

8. U odnosu na bit problema – tumačenje sadržaja i učinka čl. 21. st. 1. u relaciji s čl. 22. st. 1. i čl. 35. Ustava RH, uvodno napominjem da mi metodološki pristup Rješenja nije prihvatljiv. Umjesto da se predmetu ustavnosudske analize pristupi izravno, impozantna kvantiteta različitih komparativnih prikaza – uz sav hvalevrijedan trud na njihovom prikupljanju – de facto zamagljuje vidik, a nije od pomoći pri zauzimanju konačnih zaključaka.

U ovoj je materiji na europskom planu očit i notoran izraziti diverzitet nacionalnih kultura i pravnih standarda (t. 23. Rješenja), pa ustavna i zakonska rješenja drugih zemalja koja reflektiraju njihove svjetonazorske i druge osobitosti možda mogu biti od nekoga informativnog značaja za raspravu pri kreiranju nacionalnog zakonskog modela, ali za ovu ustavnosudsku stvar ne koriste. Kako je koje nacionalno zakonodavstvo riješilo sporna pitanja, posve je neodlučno za ocjenu je li domaći zakon suglasan s hrvatskim Ustavom.

To što model osporenog zakona korespondira npr. u cijelosti – zakonima zemalja bivšeg SSSR-a i istočne Europe, a mutatis mutandis – zakonima Portugala, Španjolske, Slovačke i Francuske, ne može biti argument za valjani pristup u ovom ustavnosudskom predmetu. Taj isti model osporenog zakona naime, s druge strane, uopće ne korespondira zakonskim rješenjima npr. SR Njemačke, Irske, Poljske, Mađarske itd. Ne čini mi se smislenim i konstruktivnim da u okviru ustavnosudskog diskursa – kojim treba dominirati sveti princip nadmoći Ustava i korištenja ustavnog argumenta – ulazimo u klasifikaciju komparativnih modela prema kriteriju restriktivnosti, odnosno moderniteta ili liberalnosti (t. 23.1. Rješenja).

Takva metajuridička kriteriologija implicira vrijednosno postavljanje koje je u konačnici besmisleno. Ocjenjivati jesu li npr. Portugalci ili Slovaci po pitanju pobačaja liberalniji od Nijemaca, Poljaka ili Iraca naprosto ne može pomoći u rješavanju “našeg” problema. Isto vrijedi i u odnosu na stajališta izražena u odlukama nekih europskih ustavnih sudova. Ne samo što i ta stajališta reflektiraju “nacionalnu kulturu” i vlastiti ustavni i nacionalni identitet, nego je – s pozitivnopravnog motrišta – naprosto, riječ o potpuno različitim ustavnim osnovama, pa već načelno otpada smisao i svrha komparacije. Logičari bi rekli da nedostaje “tertium comparationis”, pa je usporedba formalnologički pogrešna.

Prema tome, u odnosu na mogućnost korištenja stajališta drugih ustavnih sudova u okviru “ustavnog argumenta” za našu hrvatsku ustavnosudsku odluku, jedinoga smisla ima konzultirati argumentaciju ustavnih sudova onih država čiji ustavni tekstovi sadrže usporedivu – identičnu ili barem bitno podudarnu odredbu o pravu na život (“pravo na privatnost” kao, u osnovi, status libertatis definiran je u pravilu svugdje kao osobna sloboda ili sloboda samoodređenja, čiji se sadržaj prepušta “maštovitosti” pravnika i aktivista za ljudska prava, uglavnom – “crux” je u pravu na život). S tim u vezi, u praksi Ustavnog suda RH, zauzeto je stajalište da je i “… u hrvatskom ustavnopravnom poretku zbog usporedivih ustavnih osnova (podcrtao autor!) primjenjiva praksa njemačkoga Saveznog ustavnog suda koja ima univerzalno značenje za rasvjetljavanje pitanja vezanih uz poreznu politiku u socijalnoj državi …” (U-IP-3820/09 i 3826/09 od 17.11.2009. – NN br. 143/09).

Zbog toga je i u okvirima ovoga predmeta, pri korištenju komparativnih ustavnosudskih rješenja, valjalo posegnuti samo za kompatibilnim ustavnim osnovama i na njima utemeljenim stajalištima koja eventualno mogu biti od značaja za rasvjetljavanje pitanja koje se razmatra. Prema mojim uvidima, s čl. 21. st. 1. Ustava RH usporedive su ustavne osnove o pravu na život iz čl. 38. Ustava Republike Poljske i čl. 2. st. 2. Ustava Republike Njemačke (“Jeder hat das Recht auf Leben …”).

Presuda Ustavnog suda Poljske K-26/96, u kojoj je, među ostalim, rečeno: “O tome hoće li se imati dijete ne može se odlučiti ako se dijete već razvija u prenatalnoj fazi te u tom smislu roditelji već imaju dijete. Pravo imati dijete može se interpretirati isključivo u pozitivnom aspektu, a nikako kao pravo na uništenje ljudskog života u razvoju. Pravo na donošenje odgovornih odluka … je ograničeno na jedini negativni aspekt, a to je pravo na odbijanje začeća djeteta”, nije ni navedena u odabiru prakse europskih ustavnih sudova spomenute u Rješenju.

Bitna stajališta o pravu na život zauzeta u odlukama njemačkoga Saveznog ustavnog suda (npr. “Pravo na život jamči se svakomu tko živi, između pojedinih dijelova života u razvoju, prije rođenja ili između rođenoga i onoga koji se ima roditi ne postoji nikakva razlika, ‘svatko’ u smislu čl. 2. st. 2., 1. reč. jest ‘svatko živući’ – svaka ljudska individua koja posjeduje život; stoga ‘svatko’ znači također i još nerođeno ljudsko biće. Život ploda zaštićen je za cijelo vrijeme trudnoće, on ima načelno prvenstvo nad trudničinim pravom na samoodređenje i ne smije biti doveden u pitanje ni u jednom određenom razdoblju … vremenski ograničenim prenošenjem odgovornosti za pravo na život nasciturusa, u mjerodavnost slobodne, pravno nevezane odluke trećega, čak i ako bi to bila majka, više ne bi bila zajamčena pravna zaštita toga života u smislu razmjernosti …”) u Rješenju su prezentirana kao “usamljeni slučaj”, de facto kao ustavno jurisprudencijski raritet (t. 31.5.3. Rješenja).

S druge strane, iz sadržaja ključnih argumenata Rješenja kojima se obrazlaže suglasnost osporenog zakonskog modela pobačaja s Ustavom RH (t. 44.1., 45. i 46. Rješenja), očita je potpuna recepcija argumentacijskog supstrata odluke Ustavnog suda Slovačke Republike br. US-12/01 od 4.12.2007. sadržanog u t. 13., 14., 15., 17. i 18. te odluke (iscrpno reproducirane pod t. 17. Rješenja). Načelno ne osporavam opravdanost i legitimnost recipiranja vanjskih rješenja (s obzirom na ranije citiranu praksu Ustavnog suda RH kojom je inaugurirana mogućnost takvog “modela” elaboriranja vlastitog stajališta), pogotovo jer je slovačka odluka besprijekorno obrazložena. Problem je, međutim, u formalno-logičkoj dimenziji koja je nužni čuvar racionalnosti diskursa. Nedostaje, naime, tertium comparationis, jer ustavne osnove nisu ni minimalno usporedive. Hrvatski Ustav određuje u čl. 21. st. 1. – “Svako ljudsko biće ima pravo na život”!

Slovački Ustav, prema sadržaju citirane odluke slovačkog Ustavnog suda, u članku 15. st. 1. Ustava Republike Slovačke, “… razlikuje pravo svake osobe na život (prva rečenica) i zaštite nerođenog ljudskog života (druga rečenica), što ukazuje na razliku između prava na život kao osobnog, subjektivnog elementa i zaštite nerođenog ljudskog života kao objektivne vrijednosti” (t. 2. odluke). S obzirom na tako koncipiranu ustavnu odredbu, posve različitu od hrvatske ustavne norme, slovački Ustavni sud utvrđuje kako “… nasciturus nije subjekt prava kojem pripada temeljno pravo na život iz prve rečenice članka 15. stavka 1. Ustava … Druga rečenica članka 15. stavka 1. Ustava koncipira zaštitu nerođenog ljudskog života kao ustavnu vrednotu … u odnosu na vrednote zajamčene Ustavom pravna zaštita je slabija … ključna je razlika prvenstveno u opsegu dopuštene diskrecije na koju zakonodavac ima pravo kad odlučuje o pravnoj regulaciji pobačaja na temelju Ustava …” (t. 9. – 12. odluke Ustavnog suda Slovačke Republike US-12/01 od 4.12.2007.).

S obzirom na to da prema slovačkom Ustavu, dakle, nasciturus nije titular prava na život (jer je tako izričito propisano), nego je njegova zaštita tek “ustavna vrednota” (neka vrsta refleksa ustavnog prava) pa ne djeluje standard “ubi ius, ibi remedium”, jasno je da pravo trudnice na zaštitu njezine privatnosti iz čl. 16. st. 1. i čl. 19. st. 1. i 2. slovačkog Ustava koje je koncipirano baš kao subjektivno ustavno pravo stricto sensu (a ne ustavna vrednota) ima primat zbog svoga jačeg pravnog značaja nad zaštitom nerođenog života kao ustavnom vrednotom čiji je normativni status slabiji.

(Na podudaran način je koncipiran i ustavni model Portugala – nerođeno dijete izričito se ne smatra nositeljem prava, nego samo utjelovljenjem ustavne vrijednosti, što posljedično omogućuje prevagu majčinog prava na samoodređenje, koja je legitimirajući temelj dopuštenosti pobačaja – t. 5.1. odlomak 4. i t. 31.2. odlomak 2. Rješenja).

 

9. Članak 21. st. 1. Ustava RH, zbog svoje suštinske različitosti u odnosu na slovačku i portugalsku ustavnu osnovu, onemogućuje usporedivost s modelima tih zemalja, kao i opravdanost korištenja stajališta iz odluka ustavnih sudova tih država u ovom hrvatskom slučaju. Utoliko su i stavovi ustavnosudske doktrine (o nerođenom biću kao /samo/ utjelovljenju ustavne vrijednosti, a ne nositelju prava na život), predstavljeni kao izraz “modernog konstitucionalizma” vrlo upitne uporabne vrijednosti u ovom predmetu (t. 5.1. Rješenja).

S jedne strane, kriterij “modernosti” je neprovjerljiv i relativan te sam po sebi nije agenda za ustavnopravni pristup, a s druge strane, kraj notorne raznolikosti ustavnih modela europskih država, generalizacije na bazi portugalske, španjolske, francuske i slovačke kazuistike su nepotpune i zamagljuju realnost pluraliteta nacionalnih modela. Uz sve uočljive pokušaje da se stvori ozračje suglasja o ovoj problematici, ono evidentno ne postoji ni na kojoj međunarodnoj razini, a najmanje na konstitucionalnoj, u smislu općeprihvaćenih supranacionalnih standarda koji bi tangirali domaću ustavnu ili ustavnosudsku “scenu”.

Regulacija statusa embrija i pobačaja ulazi u područje “slobodne prosudbe nacionalne države”, dakle u zonu ustavnog identiteta i nacionalnog suvereniteta u smislu supremacije ustava kao vrhovnog prava zemlje (“ustavni patriotizam”). Zato pojmovi i kategorije sadržane u ustavnim odredbama nacionalne države moraju biti interpretirane sukladno načelu vladavine prava u kontekstu najviših vrednota ustavnog poretka pojedine nacionalne države, a ne implantiranjem inozemnih modela koji su normativno, tekstualno i vrijednosno različiti.

 

10. S obzirom na sadržaj članka 21. st. 1. hrvatskog Ustava, nema osnove za razlikovanje statusa “titulara” prava na život od statusa “ustavom zaštićene vrijednosti” u koji je status (t. 45. Rješenja) kategorizirano “nerođeno biće” s bitnom posljedicom samo posredne ustavne zaštite na osnovi javnog interesa (a ne proprio iure). Javni interes u tom modelu prestaje – a s njime i zaštita, u sukobu s jačim pravom žene na privatnost u segmentu “autonomnog samoostvarenja” po pitanju “želi li iznijeti trudnoću do kraja” (t. 44.1. Rješenja). Citirana ustavna odredba, međutim, poznaje samo jedan status nositelja prava na život (“svakog ljudskog bića”).

Nasciturus – ili je ljudsko biće ili nije, tertium non datur (‘nema trećega’). Ako jest– onda uživa ustavno jamstvo zaštite prava na život u odnosu na državu i njezina tijela, uključivo i zakonodavnu vlast u punom opsegu. Ako pak nije ljudsko biće, onda ne potpada pod čl. 21. st. 1. Ustava RH i ne može biti ni “zaštićena vrijednost”, jer tu kategoriju hrvatski Ustav ne poznaje. U tom bi slučaju situacija s nerođenima ostala nepromijenjena u odnosu na stanje prema ranijem Ustavu SRH iz 1974. Tada je u čl. 248. st. 1. nepovredivost života bila zajamčena samo čovjeku, što je nesumnjivo dopuštalo zaključivanje da prenatalni život nije uključen u ustavnu zaštitu.

Dakle, mišljenja sam da u čl. 21. st. 1. Ustava nerođeno biće – ako “ulazi” u normu – nema “podstanarski status”, nije nižerangirani titular tek refleksa prava na život, odnosno da mu ius vivendi ili pripada u punom opsegu ili mu uopće ne pripada.

Svaki drugi pristup koji uključuje kreiranje različitih kategorija prava na život u neprijateljstvu je s ustavnim postulatom jednakopravnosti, jer rezultira različitom pravnom zaštitom istog prava. Konstrukcija nerođenog bića kao “zaštićene vrijednosti” s posrednom pravnom zaštitom, uz istovremeno otklanjanje odgovoriti na pitanje kada počinje pravo na život i odrediti sadržaj pojma “svako ljudsko biće” je, prema mom viđenju, tumačenje contra constitutionem.

 

11. Od međunarodnih akata navedenih u Rješenju ne vidim da bi bilo kakav ustavnopravni značaj za ovaj predmet imala stajališta sadržana u različitim rezolucijama, preporukama, smjernicama i sl. odbora i specijaliziranih agencija UN-a, WHO-a i drugih tijela (t. 26.2. Rješenja), čiji akti ne stvaraju međunarodnopravne obveze za državu, jer nemaju autoritet po osnovi općeg međunarodnog prava u smislu nametanja obveza nacionalnim državama, pa je očito riječ o aktima ultra vires efekta.

 

11.1. U pogledu međunarodnih ugovora obvezujućih za RH, koji su ratifikacijom postali dio internog hrvatskog prava iznad zakonske snage (čl. 141. Ustava), sedes materiae za pitanje početka prava na život je nedvojbeno Konvencija o pravima djeteta (t. 10. Rješenja) od 20.11.1989., stupila na snagu 2.9.1990., obvezujuća za RH od 8.10.1991. (NN – Međ. ugovori br. 12/93). Tom je Konvencijom svakom djetetu priznato “prirođeno pravo na život” (članak 6. st. 1.) koje, sukladno općim pravilima za tumačenje međunarodnih ugovora (čl. 31. Bečke konvencije o pravu međunarodnih ugovora), treba interpretirati kontekstualno, uključivo s preambulom ugovora koja je važna za određivanje cilja i svrhe instrumenta koji se tumači. Takva metoda tumačenja izričito je naglašena i u praksi ESLJP-a (Golder protiv UK, 1975., Banković i dr. protiv Belgije i dr., 2001.).

Sagledavajući pojam “prirođenog prava na život” koje pripada “svakom djetetu” kroz interpretativnu optiku preambule (st. 9.) ove Konvencije u kojoj je naglašeno da su “… djetetu, zbog njegove tjelesne i mentalne nezrelosti, potrebni posebna zaštita i skrb, uključujući odgovarajuću pravnu zaštitu prije (podcrtao autor) i nakon rođenja”, nedvojbeno je da u sve koristi konvencijske zaštite, uključivo s fundamentalnim pravom na život koje je bitna pretpostavka ostvarenja svih drugih prava, teleološko tumačenje Konvencije uključuje i nerođenu djecu. Bilo bi nerazumno zaključiti da Konvencija nerođenima jamči “posebnu zaštitu i skrb uključivo s pravnom zaštitom”, a da im ključno pravo – koje je preduvjet zaštite i skrbi – nije zajamčeno.

Ovdje pojam prava na život kao “prirođenog” prava, valja povezati sa pojmom “prirođenog dostojanstva … svih članova ljudske obitelji …” (st. 1. preambule Konvencije) koji u povezanosti s prethodnim ne isključuje nerođene. Navedena je Konvencija u odnosu na osporeni zakon lex posterior i lex superior s učinkom derogiranja njegovih odredaba koje su suprotstavljene Konvenciji.

 

11.2. U odnosu na Europsku konvenciju o ljudskim pravima nužno je konzultirati praksu ESLJP-a koji može utvrditi povredu EK-a i u slučaju koji je pred nacionalnim sudom presuđen besprijekorno i striktno u skladu s nacionalnim ustavom i zakonom, ali – iz optike ESLJP-a, ne i sukladno EK-u.

To pokazuje da EK de facto ima iznadustavni značaj. Praksa ESLJP-a očito ne ograničava “nacionalne pristupe” (t. 15. Rješenja), jer ključno pitanje (smatra li se “nerođeni” titularom prava na život te ima li primat pravo na život ili pravo na privatnost) ESLJP prepušta području “slobodne prosudbe” nacionalnih država. Stoga, jednako je legitimno za državu da odabere ili da ne odabere smatrati “nerođene” osobama s ciljem zaštite života (Vo protiv Francuske, §. 85. – t. 27.1. Rješenja).

Iz prakse ESLJP-a nije moguće izvesti nikakav obvezujući naputak za nacionalno zakonodavstvo, sve su opcije moguće. Evidentno je da nerođeni nisu izričito uključeni, ali nisu ni isključeni iz pojma “svatko” (everyone) u čl. 2. st. 1. EKLJP-a koji regulira pravo na život. U tom će kontekstu “svatko” biti i “unborn” ako ga takvim proglasi nacionalna vlast (što je upravo slučaj s čl. 21. Ustava RH). S druge strane, odredba iz čl. 8. EKLJP-a (pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života) ne daje osnovu za konstruiranje “prava na pobačaj” kao autonomnog prava koje bi, po hijerarhijskom značaju, nadilazilo pravo na život.

Naime, u pogledu “prava na pobačaj”, ESLJP je izričit – članak 8. EK (pravo na privatnost), “… ne može se tumačiti tako da jamči pravo na pobačaj …” (P. i S. protiv Poljske, 2012. i A., B. i C. protiv Irske, 2010., §. 214.). 11.3. Konačno, od nesumnjivog je značaja za ovu materiju odluka Velikog Vijeća Europskog suda pravde iz listopada 2011. u predmetu oznake C-34/10, Brüstle protiv Greenpeace, koja sadrži eksplicitno stajalište o prenatalnom životu – njegovom početku od začeća i njegovoj zaštiti (ponovljeno i u predmetu istog suda C-364/13 od 18.12.2014.).

Prema stavu Suda EU, život se smatra započetim od začeća i od tada se štiti, a to u kontekstu patentne zaštite biotehnoloških inovacija. Taj kontekst, međutim, ne isključuje valjanost protezanja predmetnog stajališta i na općenitu problematiku statusa embrija, odnosno na druga normativna područja koja dotiču pitanje početka života i njegove zaštite, osim ako iz okolnosti konkretne materije ne bi bilo razvidno neko drugo namjeravano značenje (intended meaning) iste normativne formulacije.

Mišljenja sam da je, sukladno interpretacijskom zahtjevu terminološke stalnosti pri uporabi tumačenja normi – definicija, izneseno stajalište – da život kao biološka – materijalna stvarnost započinje začećem i uživa pravnu zaštitu – primjenjivo generalno, jer mu ishodište izvire iz objektivnih empirijski provjerljivih premisa (začećem počinje životni ciklus nove biološke – materijalne tvorbe). Opisano stajalište manifestira pristup Suda EU tumačenju pojma ljudskog dostojanstva iz čl. 1. Povelje EU o temeljnim pravima (“Ljudsko dostojanstvo je nepovredivo. Ono se mora poštovati i štititi”). U kontekstu odluke C-34/10 valja zaključiti da se zaštita života izvodi iz poštovanja ljudskog dostojanstva koje je inherentno ljudskom postojanju od začeća.

 

12. U odnosu na bit problematike pravnog statusa embrija, ne slažem se s mišljenjem da “… pitanje kada počinje život nije u nadležnosti Ustavnog suda “ (t. 45.1. Rješenja), kao i da Ustav ne određuje pojam “svako ljudsko biće”, pa je taj pojam u Rješenju ostao posve nerazjašnjen (t. 42.2. Rješenja). S formalno-logičke strane je u tom slučaju ostao bez valjanih premisa konačni zaključak (t. 45. Rješenja) da nerođeno biće ima samo status posredno zaštićene vrijednosti po čl. 21. Ustava (a ne status titulara prava na život) – iz čega se, naime, to izvodi? Takvo zaključivanje je “non sequitur”, ako je polazni pojam “svako ljudsko biće” neodređen (jer mu nije specificirano značenje i granice referencije), a ujedno, za pitanje početka života, a koje je za nerođene ključna odrednica, Ustavni sud nije nadležan. Koja je onda osnova za isključenje nasciturusa iz kruga titulara prava na život?

Za moj pogled na čl. 21. Ustava kao i na dužnost Ustavnog suda u ovom predmetu, nužno je i upravo podrazumijevajuće da Ustavni sud interpretira pojam “svakog ljudskog bića”, a takva interpretacija nužno traži i definiranje početka života, zapravo prava na život. Bez toga, naime, nije moguće odrediti početak djelovanja ustavne zaštite i jamstva prava na život. Uopće je nemoguće odrediti je li zakonodavac pitanje pobačaja uredio u suglasnosti s Ustavom i je li ustavnopravno valjano uravnotežio kontrapostirana prava, ako se prethodno ne definiraju polazne vrijednosti koje se balansiraju. Također nije moguće ocijeniti je li zakon povrijedio ustavno pravo na život ako se prethodno ne pristupi tumačenju kruga, odnosno opsega titulara toga prava.

Posljedica pristupa iz Rješenja, u biti je isključenje nerođenih iz statusa titulara prava na život i njihovo pozicioniranje na kategoriju “zaštićene vrijednosti”. Taj status nema osobno pravo osigurano principom “gdje je pravo, tu je i njegova zaštita”, nego posve ovisi o zakonodavčevoj prosudbi oportuniteta javnog interesa u opsegu i karakteru zaštite koju mu treba pružiti u slučaju pobačaja. Mišljenja sam da takva konstrukcija zaštite nerođenih nije ustavnopravno utemeljena.

Ustavni sud, naime, mora definirati pojmove koji su ustavna kategorija. Ti su pojmovi nerijetko određeni okvirno, odnosno bez radikalne striktnosti u preciziranju (npr. mirotvorstvo, socijalna pravda, “druge osobine” u čl. 14. st. 1., čovječno postupanje, javni moral i sl.) pa je zato potrebno primijeniti adekvatne metode tumačenja i tehnike interpretacije ustavnog teksta. Pojam “svako ljudsko biće” nedvojbeno je upotrijebljen s namjerom ustavotvorca da izrazi neki konkretni sadržaj i smisao, a ne da ostane nejasan. Mišljenja sam da navedena ključna formulacija u čl. 21. st. 1. Ustava nije mogla biti određena bez pune svijesti o tome da će stilizacija ustavnog teksta imati izravne reperkusije za pitanje prosudbe statusa embrija u pobačajnom kontekstu, odnosno da takva odredba nije neutralna.

Isto tako je jasno da je značajnom izmjenom ranijeg ustavnog određenja iz čl. 248. st. 1. Ustava SRH iz 1974. (“život čovjeka je nepovrediv”), ustavotvorac očito bio usmjeren na to da proširi krug onih čiji je život zaštićen po slovu i duhu Ustava. Konačno, nijedna druga ustavna odredba o ustavnim pravima i slobodama nema na taj način određenog titulara za kojeg se ne traži opći pravni subjektivitet, odnosno status osobe, koji status konotiraju oznake nositelja drugih ustavnih prava (npr. “državljani”, “svaka osoba”, “čovjek”). Za pravo na život je dostatno samo postojanje života ljudskog bića i ništa drugo se ne traži.

Posve je pogrešno tvrditi da pitanje “kada počinje život” nije u djelokrugu Ustavnog suda. Ranije je objašnjeno da je početak života definitorna odrednica “svakog ljudskog bića” kao ustavne kategorije. Teorijsko objašnjenje, da to pitanje treba prepustiti “samo i jedino” Hrvatskom saboru i to “… temeljem načela diobe vlasti i Ustavom utvrđene podjele nadležnosti” (t. 5.1. Rješenja) ne djeluje mi prihvatljivo. Ovo zato što ustavne pojmove treba tumačiti Ustavni sud. “Svako ljudsko biće” nije ustavnopravno irelevantna kategorija nego krucijalni segment temeljnog i najvišeg ustavnog prava koje je uvjet ostvarivanja svih drugih prava.

S obzirom na formulaciju ustavnog teksta, jednako kao i u slučaju poljskog i njemačkog Ustavnog suda zbog usporedivih ustavnih osnova, i hrvatski Ustavni sud mora razriješiti pitanje početka prava na život, jer od tada i počinje ustavna zaštita. Načelo diobe vlasti i načelo demokracije zahtijevaju da parlament zakonski regulira sve temeljne društvene odnose. Ali, ne one koju su izravno uređeni Ustavom, odnosno ne na način nesuglasan s Ustavom. Kako bi Ustavni sud uopće mogao ostvarivati svoju ustavnu ulogu zaštite svih od arbitrarnosti ili samovolje javne vlasti, uključivo i od “tiranije” zakona, ako bi bio lišen svog osnovnog instrumenta – autoritativnog tumačenja Ustava koje su svi dužni poštovati. Ustav je, naime, u konačnici – ono što Ustavni sud kaže da je Ustav. Zato u izloženom kontekstu nema mjesta samoograničavanju Ustavnog suda u obavljanju svoje dužnosti.

 

13. U pogledu pitanja početka života, prije svega postoji nedvojbeni znanstveni konsenzus na razini biomedicinskih spoznaja da začećem (spajanjem gameta) započinje životni proces nove “tvorbe” u smislu materijalne stvarnosti čija je egzistentnost provjerljiva i koja ima svoju biološki formu (“somatski habitus”). O tome nema nikakvih prijepora, nego on izvire isključivo iz metaemiprijskog diskursa. Dvojbeno je naime ima li taj novi biološki entitet od svoga nastanka začećem karakter ljudskog bića, s obzirom na ljudsko dostojanstvo inherentno svakom ljudskom biću i stječe li ab initio status titulara prava na život kao subjektivnog prava.

Mišljenja sam kako je nedvojbeno da se čl. 21. st. 1. Ustava, na osnovi isključivo pravnopozitivističkog pristupa, odnosi na nerođeno biće od samog njegova nastanka začećem. “Nerođeni” je živuća tvorba (materijalna stvarnost), nije dio mrtve prirode, nije stvar ni životinja niti organ tijela majke, ljudskog je porijekla (genetska ljudskost – začetost od ljudskih roditelja), raste i razvija se autonomno po vlastitom genetskom programu. Taj rast je svrhovito usmjeren i nedvojbeno je riječ o živućem biću – pripadniku ljudske vrste. Što je to ako ne ljudsko biće?

Tvrditi da ljudsko biće u smislu čl. 21. st. 1. Ustava nastaje u nekoj kasnijoj fazi razvoja nerođenog, a ne od začeća, implicira da začećem nastaje neka neodređena živuća tvorba – “ne-biće” ili “pseudobiće”, koje onda progresivnim rastom i razvojem (suprotno općem principu “ex nihilo nihil fit”) metamorfozira u ljudsko biće koje je titular prava na život. S pravne točke gledišta, u ovom prijeporu onus probandi leži na onome koji tvrdi da se u majčinoj utrobi razvija tvorba koja nije uopće ili nije od svog početka ljudsko biće.

Zaključno, mišljenja sam da embrij nije “neljudsko biće”, odnosno “ne-biće”, nego ljudsko biće u određenoj fazi razvoja i da mu zato temeljem inherentnog ljudskog dostojanstva pripada pravo na život prema čl. 21. st. 1. Ustava u punom opsegu. U životnom procesu (koji u biološkom smislu teče od začeća) kao kontinuiranom procesu nije moguće pouzdano i neproizvoljno odrediti točku u kojoj nastaje “ontološki skok” iz ne-bića u biće. Jedina pouzdano i neproizvoljno određena točka jest trenutak začeća od kojega i kreće životni proces. Tada nastaje ljudsko biće kojem je ab initio inherentno ljudsko dostojanstvo, bez obzira na fazu razvoja, veličinu, funkcionalne sposobnosti, ovisnost o drugima ili postojanje razvijene svijesti o samome sebi.

Svaki drukčiji zaključak – da sama biološka forma postojanja života koji je ljudskog porijekla ne znači ujedno i postojanje pripadajućeg ljudskog dostojanstva, nego da se ono priznaje tek u nekoj kasnijoj fazi proizvoljnom voljom zakonodavca, nije u suglasju s zaštitom života kao osnovnom ustavnom vrijednošću. U takvoj soluciji, zakonodavac zapravo arbitrira i temeljem vlastite proizvoljne prosudbe na osnovi isključivo kvantitativnih kriterija dijeli zakonsku zaštitu i ljudsko dostojanstvo.

 

14. S obzirom na to da,sukladno gornjoj analizi, nerođeno biće potpada pod zaštitu čl. 21. st. 1. Ustava kao titular prava na život, osporeni zakonski model pobačaja nije suglasan s Ustavom. Pravu na život je inherentno pravo roditi se (doći na svijet) i to je pravo iznad prava na privatnost (prava na životni stil). S pravom na život nerođenog bića je po pravnom rangu izjednačeno jedino pravo na život majke. Pravu na privatnost nije implicirano pravo na pobačaj, jer ono negira i uništava samu bit prava na život. Obratno, pravo na život ne uništava samu bit prava na privatnost nego ga ograničava, jer je pravo na privatnost moguće kvantitativno sadržajno širiti i stezati, a da pritom ne bude narušen njegov identitet, odnosno – u slučaju ograničavanja – nije uništena njegova bit.

S druge strane, pravo na život ne može biti ograničeno, nego samo u cijelosti egzistirajuće ili posve dokinuto. Život, naime, ili postoji ili ne postoji. Zato smatram da je tumačenje Rješenja u dijelu u kojem daje primat pravu na privatnost u odnosu na ustavnu kategoriju prava na život, tumačenje contra constitutionem, jer negira primarni (fundamentalni) značaj prava na život koje je temeljno pravo (core right), pozicionirano iznad prava na privatnost. Takav zaključak proizlazi ne samo iz okolnosti da je riječ o prvorangiranom pravu iz ustavnog kataloga koje je logična pretpostavka (conditio sine qua non) svih ostalih prava, nego posebice iz činjenice da jepravo na život u smislu čl. 17. st. 3. Ustava upravo materijalna jezgra (nepovrediva bit) Ustava koja se ne može ograničiti ni u situaciji izvanrednog stanja i ugroze države, pa time ulazi u kategoriju ustavnog identiteta RH. Pravo na privatnost nema takav status i nije vrijednosno usporedivo s pravom na život.

Prema tome, osporeni zakonski model suprotan je Ustavu jer zakonska mogućnost disponiranja – dokidanja nerođenog života u smislu čl. 15. osporenog zakona na osnovi ničim limitirane subjektivne volje predstavlja očigledno kršenje ustavne obveze državne vlasti iz čl. 21. st. 1. Ustava. Navedena odredba, naime, obvezuje državu na sveobuhvatnu (uključivo i zakonsku) zaštitu života svakog ljudskog bića, pa tako i nasciturusa. Zahtijeva se zaštitničko postavljanje države u odnosu na život kao vrhunsku vrijednost i to primarno u odnosu na nezakonito zadiranje trećih. S obzirom na to da je ljudski život ustavna vrijednost najvišeg ranga, ova je obveza državne vlasti naročito zahtjevna i ozbiljna. Osporenim zakonom ta je obveza nesumnjivo grubo prekršena.“

Miroslav Šumanović, v. r.