Gostovanje predsjedničkog kandidata Miroslava Škore u emisiji „Nedjeljom u dva“ 15. rujna, još je jednom pokazalo bljedunjavo i proračunato izjašnjavanje hrvatskih političara o pitanju pobačaja, točnije zaštite nerođene djece od trenutka začeća. Riječ je mahom o političarima, ili onima koji to žele postati, a koji se vrijednosno nastoje svrstavati od centra na desno. Što se ljevice i njihovih ideologa tiče, oni su po tom pitanju mnogo jasniji: život za njih ne počinje začećem (ili barem tako govore) i svatko ima pravo učiniti pobačaj kad god želi – o trošku svih građana.
Pa premda je spomenuti kandidat iskazao svoje protivljenje grozomornom činu pobačaja, ostatak izjave ponovno je izazvao nemalo razočaranje dijela publike koji se ponadao da će u tom kandidatu dobiti napokon istinskog zaštitnika ljudskog života u svim njegovim stadijima. I umjesto da je primarno naglasio ono osnovno, afirmativno “ZA” – za zaštitu života od začeća do naravne smrti – dotični se orjentirao na argumentaciju “protiv”. I to je učinio loše jer ju je istovremeno diskreditirao, strpavši je u isti koš s “partizanima i ustašama”. Doduše, javnost je ovog puta ostala pošteđena onog licemjernog stava „ja sam za život, ali…”, ali to ne znači da bi se ta ista javnost time trebala zadovoljavati. Letvica se, naime, ne će i ne može spuštati niže, posebice kada je riječ o, doslovce, pitanjima od „životne“ važnosti.
Na ovoj temi, ovaj kandidat nije ispunio očekivanja dijela birača na koje se pretpostavljalo da najviše cilja – a to su konzervativci i vjernici Katoličke Crkve čijim se članom i sam smatra.
Škoro je tako propustio povijesnu prigodu svrstati se uz malobrojne hrvatske političare koji su, od kada je višestranačja, izrekli jasan i nedvosmislen stav o potpunoj zaštiti nerođene djece u majčinim utrobama.
A je li takvih uopće bilo?
S demokratizacijom i uvođenjem višestranačja u Hrvatsku 1990., počelo se slobodnije govoriti i o potrebi promjene komunističkog tzv. zakona o pobačaju iz 1978. (još uvijek na snazi!) i to zahvaljujući udruzi Hrvatski pokret za život i obitelj koji je Ustavnom sudu Republike Hrvatske 1991. podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti tog zakona (s obzirom na čl. 21 Ustava). Devedesetih godina u Hrvatskom je Saboru bilo zasigurno više političara koji su bili beskompromisnih pro-life stavova, no svi su oni bivali utišavani pod pritiskom, ondašnje i današnje, vladajuće stranke. Iz tog je razdoblja najpamtljivijim ostao Prijedlog Zakona o pobačaju koji je 1996. godine u Hrvatskom saboru podnijela Đapićeva Hrvatska stranka prava (HSP) kojim se pobačaj pokušao zabraniti. Ne treba posebno napominjati da je HDZ, naravno, odbacio taj prijedlog i skinuo ga s dnevnog reda Sabora, a tadašnji ministar zdravstva Andrija Hebrang ocijenio je da se protivi suvremenim europskim zakonodavstvima i principima Svjetske zdravstvene organizacije. Također, pri tom je najavio neke zakonske prijedloge u vezi pobačaja koje je navodno izradila posebna komisija pri Ministarstvu zdravstva (formirana 1995.), no oni nikada nisu objavljeni.
Od tada pa sve do 2013., kada je u Hrvatsku došla istaknuta američka pro-life aktivistica Lile Rose, tema pobačaja u javnosti je uglavnom stavljena ad acta, prepuštena tek volonterskom djelovanju entuzijastičkih pojedinaca.
I upravo je iz te sfere (građanskog) društva, odozdo, proizišlo više organizacija i inicijativa, usko usmjerenih na pro-life teme. Među do danas najistaknutijim je svakako apostolat za nerođene udruge Betlehem (1999.) pod paskom hrvatskih pavlina, bijelih fratara, koji su se ‘specijalizirali’ za pravo na život i osnivanje sigurnih kuća za majke i nerođene u životnoj i egzistencijalnoj opasnosti, potom udruga Vigilare (2008.) koja je pokrenula dvije značajne peticije na nacionalnoj razini: protiv umjetne oplodnje „I ja sam bio embrij“ (2012.) i za zaštitu nerođenih „Imam pravo živjeti“ (2016.), upečatljiv trag u javnosti ostavila je i internetska Klinika za pobačaje koja nerođene spašava vrijednim savjetima (2012.), inicijativa „40 dana za život“ (2013.) čiji aktivisti mole pred bolnicama i klinikama u kojima nerođeni svakodnevno gube svoje živote te godišnji Hodovi za život kao dio globalne kampanje ‘za život’ (2016.).
Sva ta strujanja ohrabrila su i pojedine, doduše malobrojne, političare da se javno zauzmu za zaštitu nerođenih. U tome se među prvima značajnije istaknula predsjednica „HSP-a dr. Ante Starčević“ i eurozastupnica Ruža Tomašić koja je, 2014. u emisiji Nu2, najavila pokretanje inicijative za zabranu pobačaja. Svoj jasan stav o pobačaju ponovila je više puta, među ostalim, i na prvom Hodu za život u Zagrebu 2016. kada je na upit novinara jeste li za zabranu pobačaja, odgovorila kratko i jasno: „Da“, a u listopadu iste godine o toj je temi odrješito raspravljala i u EU parlamentu. Zanimljivo je pri tom napomenuti da Tomašić takvo izjašanjavanje nije negativno utjecalo na njezinu popularnost, štoviše ona je ne samo daleko najpopularniji političar od centra na desno, nego i jedan od dvoje najpopularnijih političara ukupno gledajući u Hrvatskoj.
Nadalje, nakon što je istekao rok od dvije godine u kojem je Sabor trebao donijeti novi zakon o pobačaju, a koji mu je Ustavni sud naložio u ožujku 2016., saborski zastupnik Hrasta, Hrvoje Zekanović i predsjednik stranke Ladislav Ilčić, predstavili su svoj prijedlog novog zakona – Zakona o zaštiti života i uputili ga u saborsku proceduru. Dakako, prijedlog još uvijek nije došao na dnevni red. (valja naglasiti da je tih dana zastupnik Zekanović pomalo nespretno davao nejasne izjave govoreći da bi pobačaj dopustio u slučaju opasnosti po život majke, čime se javnost navodilo na pogrješan zaključak da je pobačaj ipak u nekim situacijama moralno opravdan. Radilo se vjerojatno o tome da je mislio na iznimne slučajeve kada bi život djeteta bio prekinut, što bi istovremeno bilo dopustivo, ne samo u pogledu morala, već i nauka Katoličke Crkve koja pobačaj i njegovo potpomaganje sankcionira pod kaznom izravnog izopćenja – KKC 2272).
Među časne iznimke svrstala se i Bruna Esih koja je 2019. javno izjavila da „prekid trudnoće“ treba nazvati onim što on i je – ubojstvo djeteta te da se u svjetonazorskim pitanjima uvijek drži stavova Katoličke crkve.
Uz navedene časne iznimke, očito je da Hrvatskoj krucijalno nedostaje istinskih pro-life političara, tj. onih koji bi se hrabro i beskompromisno zauzimali za zaštitu ljudskog života od njegova začeća do naravne smrti. A najbolje početno uporište za svako famozno „osvještavanje“ društva, treba se nalaziti u zakonima. Nema bolje „edukacije“, „posebno mladih“, od potpune, zakonski propisane, zaštite nerođenih, baš kao što to vrijedi i za sva druga kaznena djela.
