U intervjuu za božićni (tro)broj Večernjeg lista, zadarski nadbiskup i predsjednik HBK, mons. Želimir Puljić, dotaknuo se i teme pobačaja. Na pitanje novinara o komentaru sve zapaženije uloge laikata, odnosno porasta broja (katoličkih) udruga koje se javno angažiraju za temeljne kršćanske vrijednosti, nadbiskup Puljić je naglasio:
„Crkva nije samo ljudska organizacija koja počiva na načelima dogovora i ljudskih razmišljanja i zaključaka. Ona je misterij i otajstvo, božansko djelo Isusa Krista koji je utemeljio Crkvu da u Njegovo ime nastavi spasenjsku zadaću u svijetu. Ona, dakle, nije proizvod povijesnog slučaja, nego izvorni Božji naum gdje se trajno umrežuju ljudsko i božansko. Zbog toga je, uz zaređene službenike, uloga laika u Crkvi vrlo važna, o čemu se temeljito raspravljalo na Drugome vatikanskom saboru. No, prisutnost laika u evangelizaciji nije novost. Od prvih stoljeća oni su imali važnu ulogu. Sjetimo se apostola Pavla i njegovih vrijednih osamdesetak suradnika i suradnica koje poimence spominje u svojim poslanicama. Svjesni toga, hrvatski biskupi su prije četiri godine objavili dokument o laicima, ‘Za život svijeta’, u kojem je naglašena suodgovornost svih članova Božjeg naroda. Ponuđena im je i pomoć kako što bolje izvršiti poslanje koje su primili na krštenju, kako na području osobne, obiteljske, profesionalne i društvene razine, tako i na području kulturne, umjetničke i političke razine. A posebice na promicanju dostojanstva ljudske osobe, zaštite ljudskog života, braka i obitelji, kao i na polju ljudskoga rada, pravednosti, očuvanja okoliša i mira. Valja pozdraviti udruživanje vjernika laika radi ostvarivanja navedenih ciljeva.’“
Drugo pitanje uz temu bilo je privid da biskupi nisu za inicijative poput zakonske regulacije pobačaja ili organizacije referenduma. Nadbiskup Puljić u razgovoru za Večernji list nastavlja:
„Biskupi već desetljećima zbore o zdravstvenoj štetnosti i moralnoj grješnosti rješavanja regulacije poroda putem pobačaja.
Istina, pobačaj je prilično kompleksno pitanje, pa mu se treba pristupiti s raznih vidika – zdravstvenoga, moralnog, duhovnog, psihološkog, političkog i sociološkog. Zakon iz 1978., koji je još na snazi, dvoznačan je i nedorečen u pogledu odnosa prema nerođenom djetetu.
Uz to, u suprotnosti je s Ustavom RH, koji ‘svakom ljudskom biću jamči pravo na život’ (čl. 21). Stotine tisuća nerođene djece bile su po tom zakonu uništene prije dolaska na svijet.
Nedavno sam pročitao podatak kako se broj do 1990. godine penje i do 600.000. Ta se praksa ‘legalnog ubijanja’ nerođene djece, nažalost, nastavlja već 25 godina u Republici Hrvatskoj, pod ‘zaštitom’ istoga zakona iz 1978. godine – unatoč jasnoj suprotstavljenosti s Ustavom koji štiti svako ljudsko biće.
Uz Crkvu, koja se ne umara upozoravati na štetnost i moralnu grješnost pobačaja, dobro je što postoje pojedinci i skupine ljudi koji na to upozoravaju i traže usklađivanje zakona s općom ustavnom normom o zaštiti ljudskoga života.“
