Prof. art. Joško Marušić autor je animiranog filma „Zašto su došli vlakom?“, koji se tek ovih dana pojavio u javnosti, iako je dovršen još 2015. godine. U razgovoru za prolife.hr otkriva kako je i zašto film nastao, zašto je film bio „u bunkeru“ te što je njime izazvao.
Prof. Marušić pojasnio je da mu je, još od prvog filma koji je napravio, uvijek najvažnija bila poruka koju film nosi:
„U ovom slučaju obrađena je tema na koju nitko nije imun. S druge strane, tu su manipulacije velikih ‘igrača’, umreženih, ali još ne sasvim organiziranih, a kojima je cilj udar na obitelj i katoličku vjeru. Razore li te snage obitelj, koja je posljednji prostor slobode na ovome svijetu, imat će širom otvoren prostor za manipulaciju i nametanje svoga viđenja stvarnosti.“
Iako sebe drži militantnim oko očuvanja vrednota, prof. Marušić naglasio je da film „Zašto su došli vlakom?“ uopće nije militantan:
„Ovim filmom htio sam napraviti ono što činim i svojim političkim karikaturama – obratiti se svojim neistomišljenicima. Obratiti se ljudima koji su inteligentni i logični, potaknuti ih neka zbroje dva i dva, pa da pomalo uklone svoje zablude.“
Dodao je da ga je uoči postavljanja dramaturških teza za film šokirao podatak da je, te godine u Hrvatskoj, prvi put otkad se uopće prati, rođeno manje od 40 000 djece:
„Zato sam odlučio gledatelje filma staviti u virtualno iskušenje, da vas jedne nedjelje, u kojoj se ništa ne događa, jednostavno posjete ta nerođena djeca. Neće vas oni maltetirati, oni će ubrzo otići, samo će se dva-tri sata igrati sa svojom braćom i sestrama, napraviti jedan oproštajni koncert na trgu i otići – kao da ih nikada nije bilo. Vi to možete prihvatiti kao fikciju ili kao stvarnost, ali vas uvjeravam da više nećete biti isti nakon toga.“
Marušić ističe i da se, iako osobno zna da život ljudske osobe počinje začećem, nigdje u filmu ne spominje kada počinje život i ne otvara znanstvene teme.
Osvrćući se na scenu s kraja filma, a koja je jasna parafraza scene iz filma „Schindlerova lista“, prof. Marušić je naglasio da je tim filmskim citatom namjerno usporedio abortuse s holokaustom.
Spominjući pak oproštajni koncert jednog ‘gosta’ prije odlaska vlaka, Marušić ističe da ga se tekst pjesme „Đenka“ zastrašujuće dojmio, s obzirom na to da abortirano dijete pjeva o tome da mu mladost prolazi – a zapravo nije ni rođeno.
„Ako o ičemu ovaj film govori, onda govori o tome da se ne smijemo igrati Boga. Različite vjere možda različito gledaju na Boga, ali nijedna vjera ne govori da smo mi Bog. Nitko nam ne daje pravo, s naših pet slabih osjetila te samo donekle razvijenim mozgom i sposobnostima, određivati sudbinu nerođene djece.“
„Film je odmah 2015. godine doživio veliki otpor, posebno od neformalnih skupina koje se kriju iza ljudskih i ženskih prava. Primjerice, kada sam film premijerno prikazivao svojim studentima, tri studentice su demonstrativno izašle, a jedna je pritom rekla: ‘Ja ovo ne moram gledati!’“
Kako kaže, predviđena dramaturginja nije htjela ni čuti za suradnju, mnogi festivali su odbili film, a vrhunac je bio odbijanje organizatora da ga prikažu na Danima hrvatskog filma, iako su čak četiri Marušićeva animirana filma u Antologiji zagrebačke škole!
„Razgovor o abortusu je prava prilika da barem malo približimo stavove – ne da imamo iste, jer nismo isti – nego da na ljudskoj, civilizacijskoj, intelektualnoj i antropološkoj razini pronađemo sami neke odgovore koji su potrebni novim generacijama i drugim ljudima, da ih poučimo kako će se prema teškim pitanjima odnositi – sa strahopoštovanjem, odgovornošću i načelima!“
Poanta filma je, zaključuje prof. Marušić, da nitko ne smije uzimati za sebe pravo odlučivati o životima drugih ljudi, posebno najmanjih i nerođenih.
