Iako je Ustavni sud Republike Hrvatske 2. ožujka ove godine objavio svoj pravorijek o usklađenosti tzv. Zakona o abortusu s hrvatskim Ustavom, ali ga i poslao na doradu, zakon je još uvijek na snazi i još će neko vrijeme to biti.
Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece mnogi komentiraju, iako smo daleko od toga da su svi dobro upoznati s tim pravnim propisom i svime što propisuje.
Za potrebe ovoga članka koristili smo urednički pročišćeni tekst, objavljen u „Narodnim novinama“ 18/78, a pronađen na poveznici www.propisi.hr/print.php?id=9842.
Prije svega, na prvi pogled jasno je da terminologija („Radnici i drugi radni ljudi u osnovnim organizacijama udruženog rada i drugim samoupravnim organizacijama i zajednicama…“), zapriječene sankcije (npr. „Novčanom kaznom od 2 000 do 10 000 dinara kaznit će se za prekršaj zdravstvena organizacija udruženog rada koja izvrši sterilizaciju, prekid trudnoće ili umjetnu oplodnju, a za to nije ovlaštena“) i cijeli duh zakona odražava vrijeme u kojem je nastao, odnosno 1978. godinu.
Doduše, pravi problem ovdje može nastati ako institucije u navedenim slučajevima postupe po zakonu, s obzirom da će, primjerice, teško moći naplatiti navedenu kaznu.
Ono što je teško shvatljivo je da ima pojedinaca kojima je taj zakon još uvijek vrhunski i po duhu i po slovu, s obzirom da svjetlosnim godinama zaostaje za najnovijim znanstvenim i medicinskim spoznajama koje je, više od svega, donio razvoj ultrazvuka, posebno 4-dimenzionalnog!
No, najzanimljivije je da sporni Zakon, govoreći o „prekidu trudnoće”, zapravo, govori o njezinom početku: „Prekid trudnoće je medicinski zahvat, koji se može izvršiti do isteka deset tjedana od dana začeća. Nakon isteka deset tjedana od dana začeća, može se izvršiti samo po odobrenju komisije, a pod uvjetima i po postupku utvrđenom ovim zakonom.“ (čl. 15.).
Drugim riječima, i pisci ovoga zakona uzeli su u obzir, sada već daleke 1978., da je upravo začeće taj trenutak od kojeg počinju svi “problemi”.
Nadalje, u čl. 22. spomenutog zakona stoji da „nakon isteka deset tjedana od dana začeća komisija prvog stupnja može odobriti prekid trudnoće, uz pristanak odnosno na zahtjev trudne žene, u slučajevima:
– kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušenje zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja;
– kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama (!?, op. p.);
– kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća.“
Drugim riječima, to su uvjeti ugroze ženinog života, teške malformacije djeteta (duševne mane?) i slučaja silovanja ili incesta. Upravo se ti slučajevi najčešće navode kao razlog zašto bi abortus morao u svakom slučaju ostati ozakonjen.
Međutim, brojne statistike i podatci pokazuju da su navedeni razlozi među najrjeđima koji se navode (ako uopće) u zahtjevima za abortus.
Stvarni i puno češći razlozi su, primjerice, kada dolazi treće dijete u obitelji ili kada netko procjenjuje da će se financijski teško brinuti za dijete, odnosno da mu neće moći pružiti sve ‘najbolje’.
Također, primijećeno je i da se abortus ponegdje još uvijek koristi kao metoda kontracepcije.
Ono što je posebno sramotno je da Downov sindrom može biti indikacija za ubijanje nerođenih beba. S pravom velimo beba, jer je u tom slučaju legalno ubojstvo moguće izvršiti do 24. tjedna života, kada već ranije rođena djeca mogu preživjeti.
Između ostaloga, i prof. dr. Damir Eljuga nedavno je i javno potvrdio da se abortiranjem djeteta u prvoj trudnoći ženi uvelike povećava mogućnost obolijevanja od raka dojke, o čemu smo ranije izvijestili.
Dakle, statistički rubni slučajevi, poput silovanja ili incesta (iako strašni i za svaku osudu i kaznu!), ne mogu opravdati postojanje ovakvog zakona o ubojstvu nerođenog djeteta.
Vrijeme je za promjene.
