Komentirajući jučerašnje navode inicijative ProLife.hr u vezi postavljenih jumbo-plakata o tome da su slike trudnica u “poznom periodu trudnoće” prikladne za kampanju “Želim živjeti”, poznati hrvatski ginekolog i aborter iz zagrebačke bolnice “Sestre milosrdnice” (Vinogradska) potvrdio je da se “velike intervencije iza 15. tjedna trudnoće rade samo u slučajevima kada se medicinski dokaže da je plod malformiran.” (Index.hr, 9. 12. 2016.).
Tako je, zapravo, Lepušić potvrdio ustaljenu praksu da se nerođena djeca u Hrvatskoj usmrćuju ne samo nakon famoznog 10. tjedna, već i nakon 15. tjedna starosti djeteta, zalazeći time u drugo tromjesečje trudnoće, tj. u razdoblje od 4., 5. i 6 mjeseca djetetova života.
Lepušić je neizravno priznao i da se, kada je riječ o “plodu”, kako ga naziva, ipak radi o ljudskoj osobi: “Danas je i pogled na, na primjer mongoloidnost, drugačiji. Prije 20 godina se većina žena u takvim slučajevima odlučivala na prekid trudnoće, a danas su takve osobe socijalizirane u društvu pa većina ne radi prekid trudnoća.”
Iako dalje ocjenjuje da “to nije pobačaj po zahtjevu žene, ono što je dozvoljeno do 10. tjedna trudnoće”, malo kasnije navodi da ona (žena, op. a.) “naravno – ima pravo na izbor”. Dakle, trudna žena ima, zamislite, čak i pravo odlučiti hoće li zbog nekog tjelesnog nedostatka medicinari-aborteri usmrtiti njezino dijete ili će ga, ipak, ostaviti na životu.
Slušajući Lepušićeve izjave, moglo bi se pomisliti da je glavno pitanje prisiljava li se žene na abortus ili ne: “Ali ima tu i drastičnijih anomalija, kada, na primjer, plodu fali pola glave i slično… Ženi se tada to kaže i njoj se ostavlja odluka. Nema tu nagovora”.
Ovo je očit Lepušićev pokušaj manipulacije i navođenja na krivi smjer u razmišljanju glede prava čovjeka da se rodi (istog prava kakvo je i sam imao), bez obzira koje dijete bilo starosti i kakvog izgleda.
