Prije pedeset godina, zakonski prijedlog Zakona o medicinskom prekidu trudnoće (kasnije preimenovan u Zakon o abortusu), prošao je drugo čitanje u Donjem domu s većinom glasova (223 za i 29 protiv).
SPUC (Društvo za zaštitu nerođene djece) procjenjuje da je od tada do danas izgubljeno 8 624,567 nevinih života.
Pogledajmo koje su bile tvrdnje lobista za abortus iz 1966. godine u raspravi na drugom čitanju i tijekom naknadnih rasprava o ovom tragičnom zakonu:
- „…nije namjera promicatelja ove zakonske uredbe da se ostavljaju široka otvorena vrata za abortus na zahtjev“ (David Steel, Hansard 5. serija, svezak 732, redak 1075, 22. srpnja 1966.)
- „Nitko u ovom odboru ili bilo gdje drugdje ne zalaže se za abortus na zahtjev…” (David Steel, Stalni odbor F, 15. veljače 1967., redak 250)
- „Ovo nikako nije opće dopuštenje liječnicima da izvrše abortus bilo kome tko to želi” (Lord Silkin, sponzor Zakona o abortusu iz 1967. u Domu lordova, Hansard, 19. srpnja 1967., redak 263)
Ono što se pokazalo istinitim, bilo je sljedeće:
- Već 1972. godine u izvješću Kraljevskog fakulteta opstetričara i ginekologa (RCOG), stajalo je: „… ne postoji takva opasnost od ozljeda (tjelesnog ili duševnog zdravlja trudnice) u velikoj većini slučajeva [od žena koje traže abortus], jer je „pokazatelj“ isključivo društvene naravi.” (RCOG Izvještaj o neplaniranoj trudnoći, London, Engleska: RCOG, 1972)
- A sam (lord) David Steel, bivši narodni zastupnik, koji je tijekom desetljeća otvoreno promicao abortus na zahtjev, izjavio je: „Ako je to jednostavno odluka majke, tada bi granica trebala biti 12 tjedana” (BBC, 4. srpnja 2004.)
Također je rekao: „Sasvim slučajno, bio sam pogrješno citiran u jednom nedjeljnom listu kao da zagovaram nižu granicu za „društvene“ abortuse. Ne bi trebala postojati takva razlika – ispravna medicinska skrb uzima u obzir sve društvene razloge…“ (The Guardian, 6. srpnja 2004.)
- Početkom ove godine, Lord Steel je, govoreći o stanju zakona u Sjevernoj Irskoj, rekao da je „jednostavno smiješno” i „apsolutno izvanredno” da abortus ondje nije široko dostupan.
Tvrdnje o nezakonitim abortusima
Najčešća tvrdnja pro-abortusnog lobija iz 1966., u Saboru i u medijima, bila je da je Zakon o abortusu bio neophodan za savladavanje nezakonitih abortusa i smrtnih slučajeva povezanih s njima.
Njihove procjene o broju nezakonitih abortusa porasle su na stotine tisuća, ali dokazi su upućivali na vrlo različitu stvarnost.
Zastupnik David Steel, glavni sponzor Zakona o abortusu, u parlamentarnoj raspravi, tvrdio je:
„Ne bih se odlučio za neki određeni broj, no vjerojatno je negdje između 40 000 i 200 000 godišnje” (David Steel, Hansard 5. serija, svezak 732 redak 1071, 22. srpnja 1966.)
No, istina je bila:
Godine 1966., Vijeće Kraljevskog fakulteta opstetričara i ginekologa (RCOG) pokazalo je da je 1962. oko 14 600 žena u Engleskoj i Walesu primilo bolničko liječenje radi posljedica nezakonitog abortusa.
Vijeće RCOG-a komentiralo je: „Ponovno je navedeno da se svake godine u ovoj zemlji potiče čak 100 000 nezakonitih abortusa, a novije procjene iznose brojku od 250 000.
Ovaj, i raniji broj od 50 000, nemaju nikakvu sigurnu činjeničnu osnovu za koju smo svjesni.“ (Zakonski abortus: Izvješće Vijeća Kraljevske fakulteta opstetričara i ginekologa, British Medical Journal, 1966, 1: 850- 854.)
U razvijenim zemljama, broj žena koje umiru od abortusa počeo je značajno padati u desetljećima prije nego što su liberalizirani zakoni o abortusu.
U Engleskoj i Walesu brojevi su pali sa 96 smrtnih slučajeva 1950. na 56 smrtnih slučajeva 1960. i 32 smrti 1970. godine. (Izvješće Svjetske zdravstvene statistike, Svezak 30, br.4, Ženeva: Svjetska zdravstvena organizacija, 1977., str.322; Svjetska zdravstvena statistika godina 1970., Ženeva: WHO, 1973., svezak 1, str.516.) (Ovi podatci uključuju smrt iz zakonitih i nezakonitih abortusa, kao i prirodnih abortusa.) Medicinski napredak, poput upotrebe antibiotika, bio je najvažniji čimbenik u ovom trendu.
Nakon što je 1968. proveden Britanski zakon o abortusu, ukupni trend broja žena koje umiru od svih uzroka u najčešćim godinama trudnoće nastavio je stalni pad koji je već bio dokazan, osim blagog porasta u 1968. godini. (Izvješće o povjerljivim podacima o majčinim smrtima u Ujedinjenom Kraljevstvu 1985. – 1987., London: HMSO, 1991., str.6.).
Drugim riječima, nije bilo iznenadnog i značajnog pada smrtnosti žena koji bi se mogao pripisati samom Zakonu o abortusu.
Isti uzorak pretjerivanja karakterističan je kampanje za ozakonjenje abortusa diljem svijeta.
Jedna od najpoznatijih takvih kampanja provodila se u New Yorku gdje je abortus legaliziran 1970. godine. Tamošnju kampanju predvodio je budući svjetski „kralj abortusa”, i kasnije pokajnik, dr. Bernard Nathanson koji je priznao masovno varanje javnosti o broju smrtnih slučajeva izazvanih abortusom. (Bernard N. Nathanson (sa Richard N. Ostling), „Aborting America”, Garden City, New York: Doubleday, 1979., str.193.)
Trend koji je tada započet, počeo se posvuda nezaustavljivo širiti: tri godine poslije, po okončanju svjetski poznatog sudskog slučaja „Roe protiv Wade”, 1973. abortusi su ozakonjeni u cijelom SAD-u.
Danas je u nekim zemljama ta tema na dnevnom redu, posebice kod siromašnijih afričkih država, koje moćne zapadne zemlje i razni svjetski lobiji ucjenjuju, nudeći im zauzvrat izdašnu financijsku pomoć.
O novcu se, na kraju krajeva, u cijeloj ovoj priči i radi.
