Još jedna od intervjuiranih javnih osoba za ProLife.hr, ovaj tjedan je bio prof. dr. sc. Tonči Matulić, v.d. dekana KBF-a u Zagrebu. Kao autor knjige „Pobačaj – drama savjesti“ (1997.) jedan je od najstručnijih sugovornika na temu ljudskog prava na život.
Profesore Matulić, je li u raspravi o abortusu (pro-life/pro-choice) dopušteno inzistirati na dokazivanju početka ljudskoga života ili je to, prema riječima dr. Lepušića, „zamagljivanje teme, da bi se ženama uskratilo pravo na abortus”?
„Očito je da zapravo ta izjava spomenutog doktora želi zamagliti bit problema. Jer ako postoji volja da se prizna tzv. pravo na pobačaj, onda je jasno da je, s takve pozicije gledano, suvišno dokazivati da ljudski individualni život započinje od začeća. A to je evidencija svih vremena, pogotovo suvremene prirodne znanosti dokazuju da je početak procesa oplodnje početak individualnoga ljudskoga života.
Utoliko bismo mogli reći da je inzistiranje na tzv. pravu na pobačaj zapravo pokušaj da se zamagli ova temeljna činjenica. A protiv činjenica se ne može iznijeti argument, nego se može samo štetiti činjenicama. To, nadalje, znači samoobmanjivati se i obmanjivati druge, da se falsificira ili obezvrijedi biološke, medicinske, genetičke i embrionalne dokaze.“
Što se može reći o ‘pravu žene na abortus’, tj. koliko je i na čemu utemeljeno to ‘pravo’, odnosno na čemu se temelji pravo djeteta na život?
„Pravo djeteta na život je jedno te isto pravo SVAKOG ljudskog bića na život. Ukoliko stojimo pred činjenicom da svaki ljudski život započinje začećem i da pred sobom imamo ljudsko biće u razvoju, onda tom ljudskom biću u razvoju inherentno pripada i pravo na život. To tvrdimo na temelju činjenice da nitko od ljudi ne može drugom ljudskom biću pripisati pravo na život, može ga samo konstatirati.
Ta, pak, konstatacija pretpostavlja činjenicu da je pravo na život entitativno, konstitutivno i inherentno svakom ljudskom biću. Imamo i demokratske konstitucionalne države koje u svojim Ustavima, tim temeljnim pravnim aktima, svakom ljudskom biću priznaju pravo na život.
Takozvano ‘pravo na pobačaj’ temelji se samo na zahtjevu, na prohtjevu, na nečijoj želji, nipošto ne na nečemu što je inherentno samom ljudskom biću. Tako nastaje taj nepomirljivi i trajni unutarnji konflikt između inherentnog, temeljnog i neotuđivog ljudskog prava na život i tzv. ženinog ‘prava na pobačaj’.
To pravo, navodno, proizlazi iz osobnog zahtjeva ili prohtjeva koji u suvremenim liberalno-demokratskim društvima, tj. politički i vrijednosno pluralističkim društvima, dobivaju određene skupne glasove. Njih se potom pokušava pretočiti u određeni društveni pokret i politički program, koji se onda probija do zakonodavstva, da se tzv. pravo na pobačaj ozakoni ili da ga se zaštiti.
Međutim, pošli smo od tvrdnje da je ozakonjenje takvoga prava u izravnoj kontradiktornosti s onim što Ustav samo konstatira, ali nipošto ne daje,a to je da svako ljudsko biće ima pravo na život.“
Povezano s gornjim pitanjem – smije li i zašto žena uskratiti djetetu „svoje resurse, svoje organe i svoje tijelo“, ako ne želi roditi dijete?
„S tim argumentom se ne može ništa postići, jer ako bismo to stavili na širu skalu, onda bi se i društvo prema pojedincu moglo tako legitimirati. Zašto desetorica ne bi mogla likvidirati jednoga, ili stotina likvidirati desetoricu? To bi značilo primijeniti zakon jačega, a mislim da je bit i liberalno-demokratskog odnosa da se zaštiti slabiji.
Ako ćemo ići logikom zaštite slabijega i ugroženijega, onda s tim argumentom – zašto bi netko nekome nešto ustupio – ne postižemo ništa, iako je taj ‘argument’ jednom prirodnom, uljudbenom i kulturno razvijenom poretku jednostavno neprihvatljiv.
No, ako bismo to prenijeli na druge razine, mogli bismo se zapitati, recimo, zašto bi otac i majka svoje resurse, energiju i svoje roditeljstvo investirali u podizanje svoje djece? Zašto se ne bi okrenuli svom egoizmu i priuštili sebi sve što ih zanima, a pustili to dijete – koje su zajedno rodili – da, recimo, umre od gladi? Dakle, taj argument je jednostavno besmislen.“
Ima li dijete u majčinoj utrobi pravni status, koji međunarodni dokumenti to potvrđuju i na temelju čega?
„Ovdje dolazimo do problema što se na općenitoj razini priznaje pravo na život svakoga ljudskog bića, a onda se okreće lokalnim zajednicama i državama da se one, temeljem tog općeprihvaćenog i općepriznatog prava svakog ljudskog bića na život, odrede prema konkretnim skupinama i konkretnim životnim situacijama.
Nažalost, tamo gdje su ljudska bića najranjivija i najnevinija – jer ne može se zamisliti nevinijeg bića od još nerođenog, posebno u najranijim stadijima njegova postojanja – u nekim zajednicama i državama to postaje predmet sporenja te intelektualnih, praktičnih, političkih, etičkih i bioetičkih konfrontacija, pa se postavlja i ‘opravdava’ zahtjev za namjerni prekid trudnoće ili abortus.
U pogledu zaštite nevinoga ljudskog bića od samoga začeća najjasnija je i najglasnija Katolička Crkva, ali i mnoge druge vjerske zajednice koje jasno izražavaju taj stav, utemeljen ponajprije na znanstveno potvrđenim činjenicama.
Međunarodna zajednica, znamo to i po našem članstvu u Europskoj Uniji, pitanja rađanja, braka, pobačaja, tzv. medicinski potpomognute oplodnje, prepušta nacionalnim zakonodavstvima da ona to reguliraju, a to onda uvijek ovisi o odnosima političkih snaga u društvu.“
Koja je važnost zakonske zabrane pobačaja, tj. promicanja zaštite ljudskoga života od početka do prirodne smrti?
„Važnost zakonske zabrane pobačaja je u tome da društvo na zakonskoj razini izražava svoje temeljne vrijednosne stavove koje se moraju podudarati s većinskim stavovima stanovništva.
Pravo nije vrijednosno suprotstavljeno moralu, tako da ako zakonodavac donosi određena zakonska rješenja, očekuje se da ta rješenja reflektiraju one vrijednosti i stavove koje dijele građani na koje se zakoni odnose i zbog kojih se ti isti zakoni donose. Mora postojati podudarnost između zakona i vrijednosti, jer zakon ima određenu odgojnu dimenziju.
Donijeti zakon kojim bi se zabranio pobačaj značilo bi pokazati da smo opredijeljeni za život, da dostojno branimo ustavno načelo koje brani pravo svakoga ljudskog bića na život, da štitimo najslabije među nama i one koji se nisu sposobni sami braniti ili glasno i institucionalno braniti svoja prava, pa onda mi to činimo umjesto njih. Mislim da je to odgojno i humano u cijeloj ovoj priči.“
Postoji jedna teorija koja je, čini se u korijenu svih eugeničkih i abortivnih pokreta, a to je Maltuzijeva teorija. Podsjetimo, Thomas Robert Malthus, engleski demograf i politički ekonomist iz druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća, ostao je najpoznatiji po svojim pesimističnim, ali krajnje utjecajnim pogledima na rast nataliteta.
„Maltuzijanizam je postavio jednu tezu (a koja opet nosi jednu predtezu – da Zemlja ima ograničene resurse i da se stanovništvo ne može razmnožavati unedogled) da je potrebno intervenirati u pogledu kontrole rađanja stanovništva, kako bi se potencijali Zemlje uskladili s brojem ljudi koji žive na njoj.
Naravno da je grubo i općenito rečeno ono što taj maltuzijanizam nosi u sebi. Ne znamo koliko je milijuna ljudi živjelo na svijetu u cijeloj povijesti, možda milijardu. Danas nas ima nešto više od sedam milijardi, pa vidimo da je teza neodrživa i da ima još puno potencijala.
Vidimo, međutim, da u zemljama obilja ima rastrošnosti, razbacivanja i razmetanja. Dovoljan je samo manji dio toga što bacamo da bi svi gladni i svi nepismeni došli do određene razine, do razine života dostojnog čovjeka i u tim nerazvijenim područjima.
Oni su takvi uglavnom zato što smo ih mi zapadnjaci našim kolonijalizmom i eksploatacijom bacili na koljena i unazadili više nego što bi oni sami sebe, naravno, ne poništavajući određene kulturološke dinamike i razlike koje postoje u određenim sredinama na Globusu. Ali mislim da se danas ne može ništa učiniti s tom tezom o prekomjernom iskorištavanju prirodnih bogatstava, a zbog čega bi navodno trebalo ograničavati broj rođenih.
Međutim, s tom tezom nastupaju brojne međunarodne organizacije, posebno agencije Ujedinjenih naroda za stanovništvo, za zdravlje, za ljudska prava, zaposlenja ili stanovanje. Iako su Ujedinjeni narodi uvijek javno deklarirali da namjerni pobačaj nije sredstvo kontrole rađanja, gotovo sve njihove agencije primjenjuju određene mjere antipopulacijske politike.
Programi sterilizacija, promicanja kontracepcije, masovnog raspačavanja kontracepcijskih sredstava poznaju i organizirani oblik u UN-u, a da ne govorimo o mnogim međunarodnim fondacijama. One obilato financiraju tzv. pokret pro-choice, koji svoju konkretnost i operativnost ostvaruje upravo u dostupnosti takvih sredstava.
Ta su pak nastojanja vođena mišlju da treba smanjiti povećanje svjetske populacije, pogotovo u zemljama u kojima natalitet dvostruko premašuje mortalitet, iako u tim zemljama postoji i visoki mortalitet žena i djece ranije životne dobi. To su sve tragične situacije koje mi, iz perspektive našega obilja i blagostanja i zapadne rasipnosti možemo vrlo brzo riješiti, ukoliko bismo djelovali po načelima globalne pravednosti i solidarnosti.
Međutim, lice Zemlje prošarano je borama koje su iz perspektive etike tragične, ali to nas ne smije zavesti na stranputicu da pomislimo kako bi se to moglo riješiti uvođenjem diktature kontrole rađanja, pogotovo u zemljama u kojima ljudi rado ostaju otvoreni životu, u kojima prihvaćaju život i u kojima problema s rađanjem uopće nema.
Što očekujete od skore odluke Ustavnog suda oko tzv. Zakona o abortusu?
Od Ustavnog suda očekujem da će, konzekventno sebi i svojoj ulozi zaštitnika ustavnog poretka te glavnog tumača Ustava i zakona, donijeti jasnu odluku o ukidanju Zakona o namjernom prekidu trudnoće iz 1978., kojega je donio Sabor u ondašnjem režimu. To bi bio najlogičniji zaključak i konzekventno bi bilo očekivati takvu odluku.
Međutim, nakon takve (očekivane) odluke Ustavnoga suda da ukine taj zakon, isti će biti vraćen pred zakonodavca, a to znači da će političke stranke u Saboru, ali i čitavo društvo, morati ponovno otvoriti tu temu u javnim raspravama i debatama i iznaći kvalitetno zakonsko rješenje tog pitanja.
Ono bi, po mom mišljenju, trebalo biti u prilog zaštite prava na život svakoga ljudskog bića od prvoga časa njegova postojanja, odnosno od začeća.“
