Uz radost koja je 22. siječnja popratila ovogodišnji Hod za život u Parizu, iznenađujuća je brojnost mladih koji su obilježili taj događaj.
Među 50 000 ljudi koji su sudjelovali u Hodu, među govornicima i predvodnicima, a posebno aktivistima i volonterima, mogla su se vidjeti mlade osobe, studenti, učenici, djeca, mladi roditelji.
Uoči ovogodinjeg Hoda, dvanaest godina nakon prvog Hoda za život 2005. i nakon što je 2016. Hod otkazan zbog sigurnosnih razloga, tj. terorističkih prijetnji, smatralo se da će ovogodišnji Hod pratiti samo oni stari nostalgičari privrženi „borbi iz nekog drugog vremema, aludirajući na vrijeme koje je proteklo od 1975. kada je uveden “Veil zakon”, nazvan po Simone Veil, tadašnjoj ministrici zdravstva.
Međutim, mjere kojima se trivijalizira abortus, zatim predloženi zakon „zločina opstrukcije” kojim bi se kriminalizirao svaki govor protiv abortusa te, konačno, pojavljivanje te teme u predsjedničkoj predkampanji, politički su razlozi zbog kojih je došlo do uspješnog okupljanja i to uoči stavljanja prijedloga zakona „zločina obstrukcije” pred združenu komisiju i četiri mjeseca uoči predsjedničkih izbora.
Entuzijazam i angažman protivnika abortusa, kao i njihova brojnost, sve su samo ne simbolični i nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
Kako objasniti taj uspjeh?
„Prvi razlog“, objašnjava Jean-Marie Le Méné predsjednik Zaklade Jérôme Lejeune, „demografska je razlika između tadašnjih i današnjih naraštaja. Borci od prije 40 godina nisu imali mnogo djece, dok današnji imaju mnogo. Zbog toga uopće ne brinem za budućnost borbe za život, a i razumijem što feministice imaju i čine. Danas se mladi žene, stoga imaju i djecu, a taj žar se na njih prenosi višestruko.“
Naime, godinama se među biskupima Hod za život promatralo s dozom opreza, ali malo-pomalo on je postao normalna pojava Crkve u Francuskoj.
Više od dvadeset biskupa dalo je otvorenu podršku Hodu, čemu je prethodila podrška brojnih župa i zajednica.
Ipak, bez otvorenog poticanja katolika da sudjeluju u Hodu, Biskupska konferencija Francuske diskretno je uoči događaja na svojim stranicama objavila intervju s mons. Dominique Lebrunom nadbiskupom Rouena.
„Daleko smo još od Sjedinjenih Država”, prokomentirao je Nicolas Sévillia, glasnogovornik Hoda.
„Proći će još jedno vrijeme prije nego li francuske biskupije i župe jednoglasno potaknu vjernike na sudjelovanje u Hodu za život”. Poznato je da takva podrška može biti odlučujuća za uspjeh ovakvih događaja, kao što vidimo iz iskustva Manif pour Tous.
„Ovogodišnji hod je obnovljen, pomlađen”, objašnjava Le Mémé. Pored povijesnih organizacija poput Zaklade Jérôme Lejeune i Choisir la Vie (Biraj život), pojavile su se novi naraštaji udruga poput Éveilleurs d’espérance (Buditelji nade), Survivants (Preživjeli) ili l’Avant-garde (Predstraža) i niz drugih.“
„Želimo oboriti tabu abortusa u Francuskoj na novi način”, objašnjava Émile Duport, čelnik udruge Survivants i jedan od glasnogovornika Hoda. Mi govorimo u naše ime, sa sloganima tipa „Moje tijelo pripada meni i nikad nije pripadalo mojoj majci” i metodama koje su svojstvene internetskom naraštaju.
Kao jedan znak tog novog razvoja komunikacije, na Le Figaro pokrenuta je, 12. siječnja, medijska kampanja „IVG tous concernés” (fra. Prekid trudnoće tiče se svih), o vrijednostima kršćanskog i obiteljskog života koja je izazvala mnogo polemike, neslaganja, podrške, pokušaja razumijevanja i kritike.
Taj uspjeh kampanje, objašnjava Sevillia, inače nekarakteristične za tu organizaciju, dao je događaju posebnu važnost.
Drugi je znak predloženi način odijevanja, s bojama koje se ističu, profesionalni rad na sloganima, poruke na službenim transparentima i oznakama Hoda, sve podijeljeno sudionicima Hoda, slogani: „To je moje tijelo, a ne tvoj izbor!”, “Abortus – govoriti istinu o tome, znači odgovorati od toga”, „Štititi slabe, to je jakost!”.
Kako god bilo, na kraju ostaje činjenica da će se ova pitanja trajno prenijeti na naraštaje koje imaju takva uvjerenja, za koje prof. Lejeune kaže: „Kvaliteta civilizacije mjeri se po brizi za one koji njezini najslabiji članovi “.