Sve poznatiji ljubavolog Bruno Šimleša, u posljednje je vrijeme u javnosti, točnije u jednom dnevnom listu, sve aktivniji glede teme abortusa.
Očito je da s tom temom ima mnogo poveznica.
Da je tomu tako, potvrdio je i u svojoj nedavnoj kolumni u kojoj je progovorio o svojem tinejdžerskom iskustvu (i počinjenju) abortusa – za sada zakonitog ubojstva nerođenog djeteta. S obzirom na to da je ispovijest o tom „zahvatu“ (7. 10. 2016. Jutarnji list), kako ga je nazvao, odlučio podijeliti s javnošću, nakon mnogo godina odlučio je to konačno priznati i vlastitim roditeljima.
Opisujući tadašnju atmosferu i opravdavajući abortus, naveo je da je „bolno šetao oko zgrade“ u čijoj je čekaonici bio „čudan zrak, natopljen težinom, očajem i tugom“, ponosno istaknuvši da je „jedini muškarac koji je pratio partnericu“, želeći očito ukazati na svoju hrabrost. „Nikome nije bilo drago što se nalazi tamo“, ustvrdio je.
Vrhunac prozne tragedije je svakako dio kada se sjeća „propadajućeg osjećaja u želucu, kao da sam u sebi imao crnu rupu. Nezasitnu i pregladnjelu crnu rupu koja je iz mene isisala i svaku natruhu lakoće. Mrzio sam taj osjećaj i činjenicu da smo se doveli u takvu situaciju“. Čitajući ovakav opis moglo bi se pomisliti da se radi o smrtno ozbiljoj situaciji – ali na koncu poentira: „ Ali se svejedno nismo dvoumili.“
Kao „potpuno nespremam da bude roditelj“ daljenavodi da je mrzio što mu se to dogodilo. Kao glavni razlog likvidacije svojega djeteta navodi da nije „mogao podnijeti činjenicu da bi negdje, daleko od nas, u tko zna kakvim uvjetima, odrastalo dijete koje ima biološku vezu s nama, ali nema životnu“ pa je, zajedno sa svojom „partnericom“, zaključio da je najbolje ne „iznijeti trudnoću do kraja“.
Pri tome se Bruno usudio ustvrditi da znanost nema odgovor na pitanje kada počinje ljudski život te da „laž je tvrditi suprotno“. U redu, ovu je kolumnu ipak pisao kada je dopuna ustavne tužbe inicijative ProLife.hr u vezi tzv. Zakona o abortusu još javnosti bila nepoznata pa nije znao da se u dopuni nalaze i očitovanja svih medicinskih fakulteta u Hrvatskoj (na traženje Ustavnog suda) o tome kada počinje ljudski život. Iako Bruno tvrdi da „znanost nema jasan odgovor“, odgovori svih fakulteta, bili su isti: ljudski život počinje začećem.
Ako je smatrao da njegovo nerođeno dijete, iako je nedvojbeno postojalo, nije započelo svoj život ili barem nije imalo, kako navodi,„svjestan život“, zašto je onda Bruni u bolnici bilo tako teško i zašto je mrzio što im se „to“ dogodilo?
Ili on možda nije bio siguran, kao ni „kolektivno ljudsko znanje“, kada započinje (svjestan) ljudski život pa je za svaki slučaj odlučio prekinuti ga? Zanimljiva i vrlo pogubna logika.
Ono što je (u ovom slučaju) problematično, ljudska je neodgovornost, kukavičluk i sebičnost. Likvidacija nikada nije rješenje, a naročito kada postoji i najmanja sumnja da je to ipak novo ljudsko biće, beba…
Što su mu na njegovo priznanje odgovorili roditelji, nije podijelio s javnošću. Možda odluči i to učiniti pa objavi da ga roditelji, poput nekih drugih, nisu osuđivali.
Ne činimo to ni mi. Najviše (ga) žalimo; žalimo zbog odluke koju je s „partnericom“ donio i oduzeo život jednom (svojem!) djetetu, uskrativši ga time za mogućnost kakvu i on sam ima – da živi.
A s druge strane, možda kod roditelja, ili bar jednog od njih, nije naišao na opravdanje te male prljave tajne iz tinejdžerskih dana.
Vjerujemo da je Bruni, negdje u dubini, mnogo dublje od mjesta u kojem je osjećao „crnu rupu“, zasigurno teško i danas (Trebate pomoć)?
A možda Bruno ima još neku „malu prljavu tajnu“?
Možda ima neki kompleks i/ili ga muči osjećaj da svoj progresivizam okolini uvijek iznova treba dokazivati, s obzirom na, za njega vjerojatno neugodnu, činjenicu da mu je otac bio dugogodišnji dopisnik „opskurnog, desničarskog, katolibanskog, ognjištarskog, klerikalnog, netolerantnog, klerofašističkog, ultranacionalističkog, hejterskog…“ (kakvim li ga sve pridjevima ne bi počastili Brunini isto/slično-mišljenici) hrvatskog tjednika za kulturu „Hrvatskog slova“?
Ima mnogo razloga zašto se ljudi odluče „riješiti“ svojega nerođenog djeteta i svaki je slučaj tragičan. Ali je još tragičnije kada osobe kao Bruno Šimleša ili bivši ministar zdravstva i gospićki ginekolog, Darko Milinović, otvoreno obznanjuju svoje male prljave tajne u vezi abortusa, bez proturječnog (time i licemjernog) žaljenja za takve strašne čine i prave poante – a to je da nemamo pravo odlučivati, mnogo puta površinski i ishitreno, tko smije živjeti, a tko ne smije.
Osobno se nikoga ne treba osuđivati, ali čin abortusa i pokušaje da se opravda ono što je neopravdivo, treba uvijek osuditi i prokazati.
